Granice srca: Priča jedne majke iz Zagreba
“Mamo, pošalji mi još 500 kuna, molim te. Obećavam, vratit ću čim mi sjedne plaća.” Glas mog sina Dine odzvanjao je kroz mobitel, a meni su ruke drhtale dok sam gledala na ekran. Bio je četvrtak navečer, kiša je lupkala po prozoru našeg malog stana u Dubravi, a ja sam već treći put ovaj mjesec slala novac koji nisam imala.
“Dino, znaš da ni meni nije lako. Računi su opet došli, a penzija mi nije narasla od prošle godine. Ne mogu više ovako…” pokušala sam tiho, ali on je odmah prekinuo:
“Ma mama, znaš da ću ti vratiti! Samo sad imam frku na poslu, šef me gnjavi, a stanarina kasni. Ne mogu više slušati gazdu kako prijeti da će me izbaciti!”
Sjetila sam se kad je bio mali, kako bi bacio igračku kad mu nešto nije išlo od ruke. Svi su govorili: “Dino ima jak karakter!” A ja sam ga uvijek branila: “Ma dijete je, proći će ga.” Ali nije ga prošlo. S godinama je postajao sve tvrdoglaviji, sve više tražio od mene – vremena, pažnje, novca. A ja sam uvijek nalazila opravdanje.
Moj muž Zoran bi samo odmahnuo rukom: “Prestani ga maziti! Neka jednom nauči na svojim greškama.” Ali ja nisam mogla. Majčino srce ne zna za granice – ili barem tako sam mislila.
Prošle zime Dino je ostao bez posla. Zvao me svaku večer: “Mama, možeš li mi platiti internet? Treba mi za traženje posla.” Onda su došli računi za mobitel, pa za auto koji nikad nije popravio. Svaki put sam mu slala ono malo što sam imala sa strane. Nisam imala srca reći ne.
Moja kćerka Ivana mi je jednom rekla:
“Mama, Dino te iskorištava. Kad ćeš mu reći dosta?”
“Ne razumiješ ti to, Ivana. On je u problemima…”
“Svi smo mi u problemima! Ja radim dva posla i još uvijek ne tražim od tebe ni kune!”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih priznala. Osjećala sam se kao da sam izdala jedno dijete zbog drugog. Ali Dino je uvijek bio slabiji, osjetljiviji… Ili sam si to samo govorila?
Jedne večeri, dok sam slagala račune na kuhinjskom stolu, Dino je došao kući kasno. Lice mu je bilo umorno, oči crvene.
“Opet si pio?” pitala sam tiho.
“Ma nisam… Samo sam s ekipom bio vani. Trebao mi je malo zraka.”
Ali znala sam istinu. Osjetila sam alkohol u zraku kad je prošao kraj mene.
“Dino, ne mogu više ovako. Ne mogu ti stalno davati novac kojeg nemam. Moramo nešto promijeniti.”
Pogledao me s nevjericom:
“Znači sad ćeš i ti protiv mene? Svi ste isti! Tata me nikad nije volio, Ivana me stalno osuđuje… Sad si i ti digla ruke od mene!”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. Nisam znala što reći. Samo sam šutjela dok je zalupio vratima i nestao u noć.
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala gdje sam pogriješila. Jesam li ga previše voljela? Jesam li mu previše davala? Ili sam ga zapravo ostavila bez onoga što mu je najviše trebalo – granica?
Sljedećih dana Dino se nije javljao. Ivana me zvala svaki dan:
“Jesi li dobro? Jesi li razgovarala s njim?”
“Nisam… Ne javlja se.”
“Mama, moraš misliti i na sebe. Nisi ti kriva za sve njegove probleme.”
Ali osjećaj krivnje nije nestajao.
Nakon tjedan dana Dino se pojavio na vratima. Bio je mršaviji nego prije, oči su mu bile pune suza.
“Mama… Žao mi je. Nisam znao kamo da idem. Svi su me odbili. Samo si ti ostala…”
Zagrlila sam ga kao kad je bio dijete. Plakali smo oboje.
“Dino, volim te više od svega na svijetu. Ali ne mogu ti više pomagati na ovaj način. Moraš preuzeti odgovornost za svoj život. Ja ću uvijek biti tu – ali ne mogu živjeti umjesto tebe.”
Dugo smo razgovarali tu večer. Prvi put nije tražio novac – samo da ga saslušam.
Danas Dino radi u skladištu u Sesvetama. Nije to posao iz snova, ali barem plaća račune i ne traži više od mene nego što može dati natrag. Naša veza nije savršena – još uvijek ima dana kad se posvađamo ili kad ga uhvati stara nervoza – ali polako učimo živjeti jedno bez drugog.
Ponekad se pitam: Je li majčina ljubav zaista bezuvjetna? Ili ipak mora imati granice? Gdje završava briga, a počinje šteta? Možda vi znate odgovor bolje od mene.