Istina iza bajke: Kako sam postala ljubavnica i izgubila sebe

„Nikola, ne možeš to uraditi. Ne možeš ih samo tako ostaviti!“, šaptala sam kroz suze, dok je on nervozno šetao po mojoj maloj kuhinji u Sarajevu. Bio je kraj novembra, vani je padao prvi snijeg, a meni se činilo da mi se cijeli svijet ruši. „Ivana, ja više ne mogu ovako. Ne mogu živjeti dvostruki život. Volim te, ali ne mogu više lagati ni tebe ni sebe“, rekao je, a ja sam prvi put osjetila strah umjesto uzbuđenja.

Nikola je bio sve ono što sam mislila da želim. Stariji, ozbiljan, s onim smirenim glasom i pogledom koji je obećavao sigurnost. Upoznali smo se na poslu, u jednoj zagrebačkoj firmi gdje sam radila kao računovotkinja. On je bio moj šef, uvijek nasmijan, uvijek spreman pomoći. Prvo su to bili nevini pogledi, pa duži razgovori uz kavu, a onda je sve izmaklo kontroli. Znam, zvuči kao klišej, ali nisam planirala zaljubiti se u oženjenog muškarca. Nisam planirala biti ta druga žena.

Sjećam se prvog puta kad mi je priznao da ima ženu i dvoje djece. „Ivana, nisam ti odmah rekao jer nisam htio da te izgubim. Znam da je pogrešno, ali osjećam nešto što nisam godinama“, rekao je tiho, gledajući me kao da traži oprost. Umjesto da pobjegnem, ostala sam. Govorila sam sebi da je ljubav jača od svega, da će sve biti u redu ako smo iskreni jedno prema drugom.

Mjesecima smo se skrivali. Sastajali smo se u mom stanu, u parkovima, u autu na parkingu iza tržnog centra. Svaki put kad bi mi poslao poruku „Vidimo se večeras?“, srce bi mi preskočilo. Ali svaki put kad bi otišao, ostajala sam sama, gledajući u prazne zidove i pitajući se što radim sa svojim životom.

Onda je došao taj dan. Nikola je rekao da je sve priznao ženi, Marini. Da je spakovao stvari i došao kod mene. „Ivana, sad smo slobodni. Sad možemo početi iz početka“, rekao je, ali u njegovim očima više nije bilo onog sjaja. Prvih nekoliko dana bilo je kao u snu. Kuhali smo zajedno, gledali filmove, smijali se. Ali onda je počela stvarnost.

Nikola je bio nervozan, često zamišljen. Počeo je primati pozive od djece, sina Mateja i kćeri Lare. Svaki put kad bi razgovarao s njima, lice bi mu se promijenilo. „Nedostaju mi“, priznao je jedne večeri, dok je gledao kroz prozor. „Znam da sam napravio užasnu stvar. Ali nisam mogao više živjeti u laži.“

Počeli su dolaziti problemi. Marina mu nije dopuštala da viđa djecu kad želi. Prijatelji su ga izbjegavali, a roditelji mu nisu htjeli ni čuti za mene. Moja majka, Jasna, nije mi govorila danima. „Ivana, što ti je to trebalo? Zar nisi mogla naći nekog slobodnog?“, pitala me kroz suze. Nisam imala odgovor.

Svaki dan je postajao teži. Nikola je bio sve udaljeniji. Počela sam osjećati krivnju, ali i ljutnju. „Zar sam ja kriva za sve? Zar sam ja jedina koja je pogriješila?“, pitala sam ga jednu večer kad je došao kući kasno, smrknutog lica. „Nisi ti kriva, Ivana. Ja sam taj koji je sve zabrljao“, odgovorio je, ali nisam mu vjerovala.

Počela sam primjećivati sitnice. Više nije donosio cvijeće. Više nije pričao o budućnosti. Samo je šutio, gledao televiziju ili tipkao po mobitelu. Jedne noći, dok je mislio da spavam, čula sam ga kako plače u kupaonici. Nisam imala snage da ga utješim.

Moji prijatelji su me izbjegavali. Na poslu su kružile priče. „Znaš li da je Ivana rasturila brak?“, šaptale su kolegice u kuhinji. Osjećala sam se kao izopćenik. Svaki put kad bih prošla pored Marine u gradu, osjećala sam njen pogled na sebi, pun prezira i boli.

Jednog dana, Nikola je rekao da mora otići vidjeti djecu. Vratio se kasno, slomljen. „Matej mi je rekao da me mrzi. Lara nije htjela ni da me pogleda. Ivana, što smo to napravili?“, pitao je, a ja nisam imala odgovor. Počela sam sumnjati u sve. Je li ovo bila ljubav ili samo bijeg od stvarnosti?

Dani su prolazili, a mi smo postajali stranci. Nikola je sve češće odlazio, govoreći da mora riješiti stvari s bivšom ženom. Ja sam ostajala sama, gledajući u prazne zidove, osjećajući se kao uljez u vlastitom životu. Počela sam gubiti sebe. Nisam više znala tko sam, što želim, ni gdje pripadam.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe, Nikola je spakovao stvari. „Ivana, ne mogu više. Moram biti uz svoju djecu. Oprosti“, rekao je i otišao. Ostala sam sama, slomljena, s osjećajem da sam izgubila sve – i njega, i sebe, i prijatelje, i obitelj.

Dugo sam plakala. Pitala sam se vrijedi li ljubav ako je izgrađena na tuđoj nesreći. Vrijedi li boriti se za nekoga tko nije spreman boriti se za tebe? Danas, kad pogledam unatrag, znam da sam pogriješila. Znam da sam izgubila sebe tražeći sreću u tuđoj nesreći.

Možda sam bila ljubavnica, ali sam prije svega bila žena koja je željela biti voljena. Je li moguće pronaći sreću kad je cijena tuđa bol? Što vi mislite – može li ljubav opravdati sve?