Nakon 36 godina: Susret u čekaonici
“Gospođo, jeste li vi na redu?” – glas medicinske sestre prekida mi misli, ali ja ne mogu skinuti pogled s čovjeka koji stoji nekoliko mjesta iza mene. Drži kaput u ruci, kosa mu je prosijeda, ali oči… Oči su mu iste, tople i duboke, kao nekad kad smo sjedili na klupi ispod kestena u parku na Grbavici. Tada sam bila mlada, puna snova, a on je bio moj cijeli svijet.
Nisam ga vidjela otkad su granate pale na naš grad, otkad su nas rastavili vozovi i granice, otkad sam s majkom i sestrom pobjegla u Zagreb, a on ostao s roditeljima u Sarajevu. Godinama sam ga tražila u snovima, pitala se je li živ, je li sretan, ima li djecu, ženu, je li me zaboravio. A sada, nakon svih tih godina, stojimo u istoj čekaonici, čekamo istog doktora, kao da nas je sudbina namjerno spojila baš ovdje, među bolesnim ljudima i mirisom dezinficijensa.
“Jasmina?” – šapće, a meni se noge odsijeku. Okrećem se, pokušavam sakriti suze koje mi naviru. “Adnane?” – izgovaram tiho, kao da se bojim da će nestati ako ga izgovorim naglas. Prilazi mi, nesigurno, kao da ni sam ne vjeruje da sam to ja. “Nisam mogao vjerovati… Toliko godina…”
U tom trenutku sve nestaje – bol u leđima, strah od nalaza, umor od života. Ostajemo sami u gomili, dvoje ljudi koje je rat razdvojio, a bolest možda opet spojila. “Kako si?” – pita, a ja ne znam odakle da počnem. Da mu kažem da sam se udala za čovjeka kojeg nisam voljela, da sam rodila sina koji me danas jedva nazove, da sam izgubila majku, da sam preživjela sve, ali nikad nisam preboljela njega?
“Dobro sam, valjda. A ti?” – odgovaram, a glas mi drhti. “Isto. Preživio sam, ali nisam živio. Znaš kako to ide kod nas…” – nasmije se gorko. Sjedamo na klupu u hodniku, kao nekad na onoj klupi pod kestenom. Ljudi prolaze, zovu nas na pregled, ali mi ne čujemo ništa. Pričamo o svemu što smo propustili – o njegovoj ženi koja ga je ostavila zbog drugog, o mojoj samoći, o djeci koja su otišla u Njemačku, o ratu, o miru koji nikad nije došao u srca.
“Sjećaš li se onog dana kad smo se zadnji put vidjeli?” – pita. Sjećam se. Bio je mart, snijeg je još padao, a ja sam plakala na peronu dok je voz kretao prema Zagrebu. On je mahao, a ja sam obećala da ću se vratiti. Nikad nisam. “Sjećam se svega, Adnane. Nikad nisam zaboravila.”
Zastaje, gleda me dugo, kao da traži onu djevojku koju je volio. “Zašto nisi pisala?” – pita tiho. “Pokušala sam. Pisala sam ti, ali pisma su se vraćala. Mama je govorila da je bolje da zaboravim, da mislim na budućnost. Nisam mogla. Ali nisam imala izbora.”
On spušta glavu, šuti. “I ja sam te tražio. Dolazio sam u Zagreb, pitao po izbjegličkim centrima. Nisu mi dali tvoju adresu. Onda sam odustao. Oženio sam se, ali… ništa nije bilo isto.”
Osjećam kako mi suze klize niz lice. “Znaš, Adnane, uvijek sam se pitala što bi bilo da smo ostali zajedno. Da nije bilo rata, da nije bilo granica. Možda bismo danas sjedili u našem stanu, gledali unuke, pili kafu na balkonu.”
On se nasmije, ali u očima mu vidim tugu. “Možda. A možda bismo se i posvađali, kao svi drugi. Ali jedno znam – nikad nisam volio nikoga kao tebe.”
Tišina nas obavija. Čujemo kako sestra proziva moje ime. “Moram ići”, kažem, ali ne želim ustati. “Hoćemo li se opet vidjeti?” – pita. “Ne znam”, odgovaram iskreno. “Život nas je već jednom razdvojio.”
Ustajem, uzimam teku s nalazima. On mi dodiruje ruku, nježno, kao nekad. “Ako ti bude trebalo društvo… Evo ti moj broj. Samo nazovi.”
Odlazim u ordinaciju, ali srce mi ostaje u hodniku, s njim. Dok doktor govori o nalazima, ja mislim na sve propuštene godine, na ljubav koja nije umrla, na sudbinu koja nas je opet spojila kad smo to najmanje očekivali.
Kad izlazim, njega više nema. Ostaje mi samo papirić s brojem i osjećaj da je život ponekad čudniji od svih priča koje sam čitala. Pitam se – jesam li još uvijek ona ista Jasmina koja je vjerovala u ljubav? I imam li pravo, nakon svega, pokušati opet?