Ime mog sina nije samo ime: Borba jedne majke s očekivanjima društva
“Ne mogu vjerovati da si mu dala tako obično ime!” viknula je moja svekrva, Mira, dok je u dnevnoj sobi lupila šalicom o stol. Sjedila sam na rubu kauča, stežući ruke u krilu, osjećajući kako mi obrazi gore od srama. Moj sin, mali Ivan, igrao se na podu s autićima, nesvjestan oluje koja se odvijala iznad njegove glave. Suprug Dario samo je slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Mama, nije važno kako se zove. Ivan je sretan, to je najbitnije”, promrmljao je, ali Mira nije popuštala.
Sve je počelo prije nekoliko tjedana, kad sam na dječjem rođendanu shvatila da su još trojica dječaka u grupi nosila ime Ivan. Svaki put kad bi teta u vrtiću povikala: “Ivane!”, moj sin i još dva dječaka bi skočila, zbunjeno gledajući jedna drugoga. Osjetila sam kako mi srce tone. Nisam željela da moj sin bude samo još jedan Ivan u nizu, da mu ime ne bude ništa više od etikete. Počela sam razmišljati o promjeni imena, ali nisam imala hrabrosti to izgovoriti naglas. Sve dok jedne večeri, dok smo Dario i ja prali suđe, nisam tiho rekla: “Što misliš da promijenimo Ivanu ime?”
Dario me pogledao kao da sam poludjela. “Šališ se? Pa već ima pet godina! Svi ga znaju kao Ivana. To je tvoje omiljeno ime, sjećaš se?”
“Znam, ali… toliko je djece s tim imenom. Bojim se da će se izgubiti u masi. Da neće biti poseban.”
Dario je uzdahnuo i obrisao ruke o kuhinjsku krpu. “Svi smo mi posebni na svoj način. Nije ime ono što te čini posebnim.”
Ali nisam mogla prestati razmišljati o tome. Počela sam pretraživati forume, čitati iskustva drugih roditelja. Na jednom forumu iz Hrvatske, majka iz Osijeka napisala je kako je promijenila ime svom sinu s Luka na Lovro jer je Luka bio previše popularan. Komentari su bili podijeljeni: neki su je podržavali, drugi su je ismijavali. Osjetila sam se još više izgubljeno.
Jedne večeri, dok sam uspavljivala Ivana, nježno sam ga pitala: “Ivane, bi li ti volio imati neko drugo ime?”
Pogledao me svojim velikim, smeđim očima i nasmiješio se. “Ne, mama. Ja sam tvoj Ivan.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Ali sumnje su ostale. Sljedeći dan, na kavi s prijateljicom Aidom, iznijela sam joj svoje brige. Aida je odmahnuo glavom. “Ma daj, Amra, nemoj se zamarati glupostima. Ime je samo ime. Pogledaj mene, zovem se Aida, a u razredu su bile još dvije. Pa što? Svi smo različiti.”
Ali nisam mogla pobjeći od osjećaja da sam pogriješila. Kad sam to spomenula svojoj mami, ona je samo uzdahnula. “Znaš, tvoje ime je Amra, a kad si bila mala, svi su govorili da je to staromodno. Sad je opet moderno. Sve se to vrti u krug. Najvažnije je da voliš svoje dijete.”
No, pritisak je rastao. Na obiteljskom ručku, Mira je ponovno pokrenula temu. “Znaš li ti koliko je Ivana u ovom selu? Pa kad ga zoveš, pola igrališta se okrene! Trebala si ga nazvati po mom ocu, Franjo. To je pravo ime!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Miro, molim te, dosta! Ivan je moje dijete i ja ću odlučiti što je najbolje za njega!”
Nastala je tišina. Dario je stisnuo moju ruku ispod stola. Ivan je podigao pogled i tiho pitao: “Mama, jesi li tužna?”
“Ne, ljubavi, samo sam malo umorna.”
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu, razmišljajući o svemu. Jesam li loša majka jer želim da moje dijete bude posebno? Ili sam sebična jer razmišljam o promjeni nečega što je već dio njegovog identiteta?
Sljedećih dana, svaki put kad bih čula njegovo ime, osjećala sam mješavinu ponosa i tuge. Na igralištu, u trgovini, u parku – svuda su bili mali Ivani. Ali samo jedan je bio moj. Moj Ivan, koji se smije kad ga škakljam, koji mi donosi maslačke iz dvorišta, koji me zagrli kad misli da ga nitko ne vidi.
Jednog popodneva, dok smo šetali uz rijeku, Ivan me iznenada pitao: “Mama, zašto me svi zovu Ivan?”
Zastala sam i čučnula kraj njega. “Zato što si ti Ivan. To je tvoje ime.”
“A što znači moje ime?”
Zagrlila sam ga i šapnula: “Znači da si voljen. Da si naš. Da si poseban, baš takav kakav jesi.”
Ivan se nasmijao i potrčao dalje, a ja sam ostala stajati, gledajući za njim. U tom trenutku shvatila sam da nije važno koliko je njegovo ime često. Važno je što znači za mene, za nas, za njega.
Ali još uvijek me muči pitanje: Jesam li ja jedina koja se ovako osjeća? Je li ime zaista toliko važno ili smo mi ti koji mu dajemo značenje? Što vi mislite – biste li vi promijenili ime svom djetetu zbog mišljenja drugih?