Volim svog djeda, ali baka nije dobra: Ispovijest unuke

“Opet si nešto zaboravila, zar ne možeš jednom biti kao tvoja sestra?” bakine riječi odzvanjale su kuhinjom dok sam stajala pored stola, stisnutih šaka i pogleda prikovanog za pod. Miris svježe pečenih kiflica nije mogao prikriti gorčinu u zraku. Djed je sjedio za stolom, pogledom mi davao podršku, ali nije ništa rekao. Mama je, kao i uvijek, pokušavala smiriti situaciju: “Ma, pusti je, mama, djeca su djeca, svatko ima svoj tempo.” Ali baka nije popuštala. “Nije to tempo, to je lijenost!” viknula je, a ja sam osjetila kako mi suze naviru na oči.

Odrasla sam u malom mjestu kraj Tuzle, gdje su svi znali sve o svima. Moja mama, Sanja, bila je poznata po svojoj dobroti, uvijek spremna pomoći susjedima, donijeti supu bolesnoj komšinici ili pričuvati tuđe dijete. Moj djed, Ivo, bio je tih čovjek, nekadašnji rudarski inženjer, koji je volio šah i pričao mi priče o svom djetinjstvu u Hercegovini. Baka, Ljubica, bila je druga priča. Uvijek stroga, uvijek s nekom primjedbom, nikad zadovoljna. Nikad nisam znala što sam točno napravila krivo, ali uvijek je nešto bilo.

Sjećam se jedne zime, imala sam devet godina. Vanjski svijet bio je prekriven snijegom, a ja sam sjedila na podu dnevne sobe i slagala puzzle. Djed je sjedio pored mene, pomagao mi i pričao o tome kako je kao dječak pravio sanke od starih dasaka. Baka je ušla, pogledala nas i odmah počela: “Opet sjediš na podu, zar ne znaš da ćeš se prehladiti? Ivo, što ti to dopuštaš?” Djed je samo slegnuo ramenima, ali ja sam osjetila kako mu je neugodno. “Bako, mogu li završiti puzzle?” pitala sam tiho. “Puzzle, puzzle… bolje bi ti bilo da naučiš nešto korisno, kao tvoja sestra. Ona već zna plesti. Što će ti te gluposti?”

Moja sestra, Ivana, bila je bakina miljenica. Uvijek uredna, poslušna, s peticama u školi. Ja sam bila drugačija – sanjar, često u svom svijetu, s glavom u oblacima. Mama je govorila da sam naslijedila tatinu maštovitost, ali baka je to smatrala manom. “Tvoj otac je bio dobar čovjek, ali previše mekan. Zato si ti takva,” znala bi reći, a meni bi srce potonulo. Moj tata je poginuo u prometnoj nesreći kad sam imala četiri godine. Odrasla sam s pričama o njemu, ali bez njega. Djed je bio taj koji me tješio, koji me vodio na izlete, učio me voziti bicikl i pokazivao mi kako se sade rajčice u vrtu.

Jednog dana, kad sam imala dvanaest, baka je došla u moju sobu dok sam crtala. “Opet ti tvoje crtanje. Što misliš, hoćeš li od toga živjeti? Pogledaj Ivanu, ona već pomaže mami u kuhinji. Ti samo trošiš papir i boje.” Nisam ništa rekla, samo sam nastavila crtati. Djed je kasnije ušao i tiho mi ostavio čokoladu na stolu. “Ti crtaj, dušo. Svijet treba ljude koji vide ljepotu tamo gdje je drugi ne vide,” šapnuo je.

Godine su prolazile, a odnos s bakom nije se popravljao. Mama je pokušavala razgovarati s njom, ali baka je uvijek imala opravdanje. “Ja samo želim najbolje za nju. Danas djeca ništa ne znaju, sve im je servirano. Mora naučiti kako je život težak.” Ponekad sam se pitala voli li me uopće. Djed je znao reći: “Ljubica je takva, ne zna drugačije. Nju su tako odgajali.”

Kad sam krenula u srednju školu u Zagrebu, osjećala sam olakšanje što više ne moram svaki vikend slušati bakine kritike. Ali svaki put kad bih došla kući, sve bi se ponovilo. “Što će ti ta umjetnička škola? Tko će te zaposliti? Bolje bi ti bilo da si išla za medicinsku sestru, kao tvoja sestra!” Ivana je već radila u bolnici, svi su je hvalili. Ja sam bila ona druga, ona koja stalno nešto sanja.

Jednog ljeta, kad sam imala devetnaest, djed je iznenada završio u bolnici. Srce. Svi smo bili u šoku. Baka je bila slomljena, ali nije to pokazivala. Ja sam svaki dan išla u bolnicu, držala ga za ruku i pričala mu o svojim planovima. “Upisat ću Akademiju, djede. Znam da mogu.” On se samo nasmiješio: “Ti si moja umjetnica. Nikad ne odustaj.”

Kad je djed preminuo, svijet mi se srušio. Baka je postala još hladnija, još stroža. Mama je pokušavala održati mir, ali napetost je bila stalna. Jedne večeri, kad sam došla kući iz Zagreba, baka me dočekala na vratima: “Zašto si došla? Nemaš ti ovdje što tražiti, samo si djedu bila draga. Meni nisi nikad bila kćerka, ni unuka.” Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Mama je plakala, Ivana je pokušavala smiriti situaciju, ali ja sam samo otišla u svoju sobu i plakala cijelu noć.

Danas, kad imam dvadeset i pet, živim u Sarajevu i radim kao ilustratorica. Mama mi često dolazi u posjetu, a s Ivanom sam bliska. Baku rijetko viđam. Ponekad se pitam je li moglo biti drugačije. Je li ona ikad osjetila ljubav prema meni, ili je jednostavno nije znala pokazati? Djed mi nedostaje svakog dana. On je bio moj dom, moj oslonac, moj prijatelj.

Možda je baka samo bila žrtva svog vremena, možda nije znala drugačije. Ali boli me što nikad nisam osjetila njezinu toplinu. Volim svog djeda, ali baka… ona nikad nije bila dobra prema meni. Možda će jednog dana shvatiti što je izgubila. A vi, jeste li ikad imali nekoga u obitelji tko vas nikad nije prihvatio? Kako ste se nosili s tim?