Zašto me tako gledaš? Priča žene koja ne želi djecu u zemlji gdje je materinstvo obaveza

“Zašto se uvijek ponašaš kao da ti nešto fali?” glas moje majke odjekuje kuhinjom, kao da svaka riječ nosi težinu njenih razočaranja. Sjedim za stolom, gledam kroz prozor na oblačni sarajevski dan, ali ne mogu nigdje pobjeći od njezinih očiju; gledaju me isto kao i prošlih deset godina – sumnjičavo, razočarano, pomalo prestravljeno. “Ivana, imaš 36 godina. Jel’ ne shvaćaš koliko bi tvoj otac bio ponosan da te vidi s bebom u naručju? Sve tvoje prijateljice već imaju djecu!” Šutim i gutam knedlu. Odavno sam izgubila snagu objašnjavati zašto ne želim biti majka, a svaka nova rasprava izgleda kao početak rata koji ne mogu dobiti.

Vani čujem dječiji smijeh iz parka, ali meni je to smijeh na koji osjećam samo hladnoću. Ne zato što ne volim djecu, već zato što nisam osjetila želju, ono nešto što bi upalilo iskru u meni. Sjećam se kao da je bilo jučer, imala sam 20 godina kad sam prvi put izjavila svom tadašnjem dečku Mirzi: “Možda ja neću htjeti djecu.” Njegova reakcija – šok i povrijeđenost – postala je obrazac za sve što me čeka. “Ne govori gluposti, proći će te to, sve žene žele biti majke. Samo ti treba pravi muškarac i pravo vrijeme!”

Došlo je i vrijeme, i muškarac. Sada sam udata za Maria, Hrvata kojeg sam upoznala na projektima između Zagreba i Sarajeva. On mi je obećao slobodu, razumijevanje, a u početku je ponavljao kako ga ne zanima “što ljudi misle”. Ali kroz godine, i Maria je vremenom počela gristi ista sumnja kao i sve žene i muškarci oko mene. Počeo je postavljati pitanja, najprije oprezno: “Ivana, nisi li se možda predomislila?” pa bez uvijanja: “Zar ti je toliko teško pomisliti na nas s djetetom? Zamisli Božić, zamisli ljeto na moru…”

Nedugo nakon toga njegove su riječi dolazile praćene tišinom. Osjećala sam da gubim i svoje vlastito uporište. Njegova majka, Jasna, nije ni pokušavala zadržati mišljenje za sebe. “Znaš, Maria, nije normalno da žena ne želi dijete. Nemaš ti vremena, najbolje je prije četrdesete.” Tiho mi je dodala: “Ne budi sebična, Ivana. Život prolazi. Tko će se brinuti za vas kad ostarite?” Svi su u mojoj okolini kao da su iz istog kalupa, iz iste knjige očekivanja, a ja sam više puta uhvatila sebe kako podliježem sumnjama vlastite vrijednosti i smisla. Što ako zaista griješim? Što ako nešto važno propuštam?

Odlazila sam na kave s prijateljicama koje su sada sve mame, ponosno pokazuju slike djece, pričaju o pelenašima, vrtićima, tantrumima. Ja sjedim, osmjehujem se, klimam glavom, ali osjećam kao da sjedim za drugim stolom, gledam kroz staklo. Nikada me nisu direktno osuđivale, no svaki pogled prošaptava isto: “Jadna, nije stigla, nešto s njom nije u redu.” Najgore je bilo kada sam čula svoju najbolju prijateljicu Anu kako na svom rođendanu govori trećoj osobi: “Ivana sigurno ne može imati djecu, samo nikom nije rekla. Pa koja normalna žena ne želi biti majka?” Tad sam se slomila. Pokupila sam jaknu i izašla, vozeći kroz noć do izvora na Vrelu Bosne, pitajući se ima li osim mene još žena ovdje koje žele jednostavno biti – samo to, bez dodatne svrhe.

Najteže mi padaju praznici. Prošli Božić kod Maria u Splitu bio je pogotovo bolan – sjedili su svi za stolom, na klasičnoj dalmatinskoj večeri, kad je Mariova teta pred svima rekla: “Možda je vrijeme da Mario potraži ženu koja zna što je život.” Mario se samo ušutio, gledao u stol, a meni oči su počele suziti od poniženja. Najbolnije je što se ni Mario nije suprotstavio. Vozeći se natrag za Sarajevo, šutjeli smo, kao dva stranca koja dijele auto, ali ne i sudbinu. Tišina u nama bila je gušća od magle iznad Neretve.

Ponekad sam pokušavala testirati samu sebe. Ušla bih u trgovinu dječjom odjećom, pipala sitne bodije, gledala papuče, ali nikada nije zatreperilo ništa osim tuge što to od mene svi očekuju. Moja mama me je jedne večeri pitala: “Ivana, zar te nije strah samoće? Zar te nije strah da ćeš ostariti sama, da te neće imati tko posjetiti kad padneš bolesna?”. Nisam znala što da odgovorim. Nije me strah toga, strah me da ću živjeti tuđi život, i to samo zato da me drugi ne bi gledali kao čudakinju.

Sve češće primam poruke na Viber od rodbine, poznanica, ljudi s kojima sam dijelila djetinjstvo: “Kad ćeš nam reći lijepe vijesti?”, “Ne kasni previše, sat otkucava.” Nekad bih silovito obrisala poruku, nekad bih odgovorila: “Sretna sam ovako, i to bi trebalo biti dovoljno”, iako znam, čak i sa svim tim riječima – nikada im neću biti dovoljno dobra bez tog dječjeg smijeha u stanu.

Kroz godine otpor me zamijenila sjeta, ali poslušnosti nije bilo. Naučila sam pronaći radost u stvarima koje me ispunjavaju – volonterski rad u domu za napuštenu djecu, lutanja planinama iznad Sarajeva, putovanja s Marijom na obalu, iako ponekad kad sjednem uz more, pitam se jesam li čudna jer sam sretna ovako. Znači li to da nešto fali meni, ili društvu koje ne zna podnijeti razliku?

Danas, dok sjedim na terasi i gledam kako komšijina djeca trče po dvorištu, Mario sjedi do mene i u tišini stavlja ruku na moje. Ne govorimo puno. Znam da je i njemu teško, da se bori između ljubavi i očekivanja drugih. Znam da bi volio dijete, ali isto tako, vidi koliko sam ja iscrpljena od borbe koju ni on ne može zaustaviti.

Pitam vas – u čemu je smisao ako ne možemo biti ono što osjećamo da jesmo? Zašto društvo i dalje odbija priznati da sreća nije uvijek vezana za ono što od nas očekuju? Jeste li i vi, kao i ja, morali birati između svog glasa i tuđih želja?