Vikendi bez odmora: Kod svekra i svekrve uvijek ima posla

„Ajde, Tin, vidiš da se ova ograda klati, hajde uzmi čekić dok još nije mrak!“ Uzeo sam čekić teže nego da je od olova, a dok su mi ruke već bolne od jutarnjeg kopanja u vrtu, Jelena me pogledala s mješavinom sućuti i neugode. Subota, sat iza podneva, mirisi sarme i pečenih paprika miješaju se s neizbježnim vonjem znoja. Kad sam se ženio s Jelenom prije tri godine, zamišljao sam mirne vikende: pijemo kavu na balkončiću našeg stana, gledamo serije, a možda odemo do Save ili slastičarne kod Džemile na kolače. Ali njezini roditelji, Ivica i Šefika, imaju drugi raspored za nas dvoje, pogotovo za mene.

Obavezno zovu svakog četvrtka navečer. „Jel’ dolazite, djeco, bit će nešto fino za papati! Samo eto, da zalijemo ruže, pomaknemo ormar, malkice da pomogne Tin oko žardinjere…“ S vremenom mi je postalo jasno: „papati fino“ je samo mamac, a popis poslova raste kao ambrozija uz ogradu. Prošlog vikenda sam popravljao oluke, prije toga sam nosio drva za zimu, a ljetos, majko moja, miješao beton za novu stazicu. Jelenu je, naravno, teta iz Njemačke naučila da ne uzvraća roditeljima, pa ne prigovara.

Danas sam, osim što „popravljam ogradu“, već popio kavu stojeći. Svekar je uz mene, puši filter-šesticu i dodaje mi čavle uz tobože dobronamjerne komentare kakve „pravi muškarac mora znat riješiti“. Pogledavam Jelenu, koja unutra s majkom ribu prozore. Oči joj govore sve: žao joj je što sam upao u cirkus obiteljskog navezanog pomaganja, ali ni ona ne stigne predahnuti. Ponekad uzdahnem: „Jelena, kad ćemo imati svoj mir? Samo jednu subotu da prespavamo do devet?“

Čujem smijeh iz kuhinje. „Tin, dušo, kad završiš, dođi da probaš pitu od jabuka! Ali prvo pogledaj je li perilica opet zapela. Znaš ti kako je sa starim stvarima, sve kod nas moraš popraviti zlatnim rukama!“, viče Šefika. Ja na to stisnem zube, pritajen bijes presijeca mi želudac, ali šutim. Kultura, odgoj… da ne povrijedim, a zapravo grizem se iznutra: dokle je to normalno? Jesam li ja gost ili njihov besplatni majstor i nosač?

Kad smo se prvi put posvađali zbog toga, Jelena mi je rekla: “Pusti, ljubavi, moji su, stare duše, znaš da ne mogu sve sami. Svi tako pomažu…”. Da, kod mene u Bosanskom Brodu stari ne bi tražio pomoć osim kad se zid ruši, ali ovdje se svaki zarašteni maslačak proglašava krizom. Kada sam prošlu subotu probao odbiti instalaciju TV antene na kiši, Ivica me pogledao kao da sam ga izdao: “Ma ništa, nema veze, ja ću, al’ kad mi rame opet stane, onda ćeš ga ti liječit!” Gledao sam ga i u njegovim očima vidio optužbu, onako kako otac gleda sina kad mu prvi put kaže “ne”. I onda ti reci ne, ako možeš…

Ponekad, nakon posla dok vozimo kući, u autu je tišina. Jelena me pogleda pa me pomiluje po koljenu: “Hoćeš drugi vikend ostati kući? Reci ću im da imamo planove.” Ali ja, smotan, odgovaram: “Ma dobro, izdržat ću još malo, možda kad se naviknu…” A znam, nikad se neće naviknuti, njihova se lista nikada ne isprazni. Dan kad ne radim je dan kad kihnem ili sam pod temperaturom, pa se ni tad ne opuste nego tješe: “Bit će bolje kad se oznojiš, evo ti malo rakije i češnjaka!”

Večera je poseban spektakl: kod Ivice i Šefike jede se svečano kao za Bajram ili Božić, sto otkriven, sve se sjaji od pur pjene i varikine. Sjedimo za stolom, šuti se deset sekundi od umora, a onda opet počne: “Tin, znaš li ti kakav je ovo bio orah? Eh, ja sam kao mladić sadio ovo, i sada dok ga ti orezuješ, to mi dođe kao da penjemo planinu zajedno!” Gledam ga, shvaćam njegovu potrebu da mu netko nastavi štafetu, da ne bude sam u toj kući, a opet se gušim pod pritiskom tuđih navika. Ispružim noge pod stolom, čujem iz obližnje sobe kako Šefika prebire po ladicama u potrazi za nekim starim albumom da mi pokaže gdje treba zamijeniti pod… Pomislim: je li ovo život ili beskrajna epizoda nekog urnebesnog sitcom-a koji nikad neće završiti?

Jelena kasnije, kad spremamo jastuke za eventualno ostati tu, šapće: “Hvala ti, stvarno. Znam da ti nije lako.” Gledam je i ljubav pobijedi umor. Zbog nje sve opravdavam, ali kod kuće kasnim s vlastitim životom: perilica ne radi, plahte se ne mijenjaju tri tjedna, balkon cvate paučinom. Kad ću svoj dom dotjerati, kad tuđi nikako ne mogu stići ni po planu?

Ponekad poželim reći što me boli, da ih zamolim za vikend ‘bez zadataka’. Ali onda me sustigne onaj osjećaj: „Ne zamjeri starijima! Uvijek su nešto činili za nas, mi smo na redu…“ U isto vrijeme, društvo na poslu priča kako uživaju u svoja četiri zida za vikend. Filip ide na pecanje s klincima, Lejla u šetnju na Trebević, a ja na popis popravaka, koji kod Ivice i Šefike ne prestaje.

Nedjelja navečer uvijek je teška. Pozdravljamo ih – Šefika mi potura vreću s domaćim jajima i novim popisom: “Sine, sljedeći vikend, ako stigneš, da pogledaš onu slavinu što kapa u šupi…” Zamišljam kako ću, vozeći natrag, na pola puta poželjeti propustiti izlaz na autocesti i samo voziti dalje. Jelena osjeti moju tugu, ali šuti. U autu se, napokon, možeš izvikati pa vičem, ali zvuk se gubi negdje kod naplatnih kućica.

Zašto je meni najteži dio biti jednostavno gost i čovjek? Zar je moguće uspostaviti balans pomoći i vlastitih granica, a da ne postaneš hladan, sebičan ili krivac za tuđe osamljenosti? Može li jedan vikend biti samo naš, ili je to ovdje samo san?