Prazne šalice i odjeci: Reginina čežnja za bliskošću

„Gdje si, Regina, gdje si zapravo nestala?” tiho šapćem kroz poluotvorena usta, dok prsti vlažni od sapunice miluju porculan jedne šalice. Svakoga jutra ista melodija: operem tu jednu šalicu, njegov tanjurić za šećer koji još uvijek neću spremiti daleko, i gledam kroz prozor kako susjed lomi granje za podkurivanje. Edin je znao reći da je u čaju utjeha, ali mi je umjesto utjehe ostavio prazninu, kao da je iz mene odliven sav život zajedno s njim.

Zvuk ključa u bravi prekida monotoniju – kći Lana dolazi, kao što svake nedjelje obeća, ali najčešće samo proviri glavom i ponese vrećicu iz trgovine. „Mama, opet nisi otvorila balkon ovaj tjedan? Zrak pomaže, znaš”, opominje me bez druženja u tonu. Kroz guste obrve i umorne oči još uvijek vidim dijete u njoj, ali sve više me postaje strano.

„Lana, sjedni malo, tek sam skuvala čaj…”
„Mama, žurim. Davor je u autu, ide nam roštilj kod njegovih.”
Tu se moj dan opet prepolovi. Zvuk njenih potpetica sapinje mojim mislima dugo nakon što ostane samo tišina.

Iako nisam željela postati ona žena što skriva lice iza zavjese, ove godine sam polako naučila gdje je svjetlo najnježnije, koje vrijeme dana je najmanje bolno. Susjeda Franka, Slovenka iz prizemlja, zna doći popiti kavu, ali naš razgovor je uvijek utučen iz obostrane obazrivosti. Nije lako pričati o smrti, a još je teže o samoći.

Moj sin Petar odselio je u Split, udaljen nekoliko sati vožnje i, čini mi se, nekoliko godina razgovora. Zadnji put kad je došao, smrdio je na ribarnicu, i sav je on bio u svojim planovima.

„Mama, premalo izlaziš. Šta te koči? Pa nisi stara k’o baba Ruža!” podsmjehnuo se.
Meni nije bilo do šale, a on to nije primijetio. Samo sam ga gledala i osjećala kako se rupe u srcu šire.

Nisam uvijek bila ovako sama. Edinov glas još ponekad odjekuje u stanu: „Regina, ostavi te krpe, haj’ da sjedimo dok je čaj još vruć!” Kad je bolest napredovala, sjedila sam uz njegovu postelju, gledala te ruke koje su me držale čvrsto kroz cijeli rat, cijelu jednu mladost. Otišao je tiho, mrak ga je progutao, a meni je ostao samo zvuk praznog stana. Prve mjesece grlila sam njegov džemper, bojeći se dana kad više neću znati njegov miris. Sad ga više ni ne skidam sa vješalice. Kad otkucaju četiri, uzmem šalicu i sjednem na kauč, gledajući vijesti, i pitam se koliko još ovako.

Nedavno me Marta, prijateljica iz mladosti, gnjavila porukama na Viberu. „Ajde, ženo, obuci nešto pristojno pa dođi na večeru. Pravimo pitu!” Zadnji put sam bila među ljudima kad je Edin navršio 65, a sad se bojim da sam zaboravila i razgovarati. Pritisnem tipke na mobitelu, napišem ‘ne mogu’, pa izbrišem. Napisala sam, naposljetku: „Vidimo se sutra.” Cijelu noć nisam spavala, srce mi je tuklo kao da idem pred matičara, a ne na običnu večeru.

Na toj večeri svi su pričali odjednom, digla se vriska oko toga tko se sjeća koga iz drugog ‘B’. Ulovila sam se kako se smijem na stolici, kako jedem pitu od tikve i pijem vino. Prvi put, nakon dugo vremena, uspjela sam zaboraviti bol, barem na nekoliko sati. Marta mi je tiho, kad se kuća ispraznila, stavila ruku preko ramena: „Znam da boli, ali ne smiješ sama ostajati. Nije Edinu do toga.”

Te noći, prije nego ću leći, obrisala sam prašinu s Edinove slike i stavila je na police, gdje mogu svaki dan zastati i poželjeti mu dobar dan, ali da više ne stojim zaleđena u prošlosti. Ako me život naučio ičemu, tada je to da ništa nije stalno: ni bol ni radost. Naučila sam i da davanje prostora drugima znači i povratak sebi.

Nedjeljom navečer mobitel mi opet zasvijetli — Lana šalje sliku s roštilja, Petar šalje glasovnu poruku s mora. Možda nisu tu, ali ipak su dio mene. Možda se usamljenost ne rješava danima, ali svaki osmijeh, svaka šalica čaja koju popijem s nekim, donese mi djelić mira.

Ponekad, dok ispuštam vodu iz šalice u sudoper, pomislim: što bi Edin rekao da vidi ovakvu Reginu, koja još uvijek ustaje, koja još ima snage pogledati iza zavjese i susresti novi dan? Je li moguće pronaći smisao kada je srce napola prazno, ili upravo tada čovjek nauči najviše o sebi i drugima? Oprostite, jeste li i vi nekad osjećali kao da vas prazne šalice podsjete na sve što ste izgubili — ili na ono što još možete pronaći?