Šapat sna: Moja borba s dječjim snom kroz četiri djeteta

“Opet nisi ugasio svjetlo!” dreknem kroz poluzatvorena vrata dječje sobe, stisnuta između premorenosti i ljutnje, gledajući kako suprug Krešo izlazi noseći praznu bočicu. Iza mene, u zamračenoj sobici, mala Lena trepće krupnim očima, traži me u polumraku. Brat Mate leži nemoćan, tek svukao papuče. I to nas dvoje, na rubu pucanja.

Sve je isto zadnjih pet godina. Isto vrijeme, isti strahovi: zaspat će, neće, treba li je odmah uzeti na ruke ili pustiti da sama utonu u san? Koliko puta sam čekala ispred vrata, prislonjena na hladni zid, držeći dah kao da glasniji udisaj može probuditi troje djece. Sjećam se, kad se rodio Luka, moj prvijenac, bila sam poput vojnika na straži. Popodnevno spavanje – nap time, kako to američke internet-mame vole reći – pretvaralo se u pravi vojeni raspored. Sve mora biti po pravilima: zamračena soba, potpuno tišina, rituali koji ne smiju odstupati ni minut.

A onda se dogodio Fran. Četvrto dijete. Nikad ga nisam planirala, da budem iskrena, i možda zato sam s njim dopustila sebi pogreške koje s drugima ne bih. Možda mi više nije ni stalo do savršenstva, već samo do toga da preživimo dan.

“Irma, opet si preskočila dudu!” Krešo uperuje prst, kao da preda mnom stoji neka profesorica, a ne žena čije su ruke crvene od sapuna i noći koje miris masti. “Prestani tražiti razlog za svađu! Tebi je uvijek netko drugi kriv kad beba ne zaspi.”

Zagrizem usnicu. Samo da ne zaplačem. Nije da tražim krivca, ali zar je toliko teško upaliti grejnu deku na vrijeme, ako već znaš da hladnoća budi dijete? Zar ti je toliko komplicirano?

Kazaljka na satu puzi. Lena žvače rub jastuka, Mate baca deku, Fran cupka u hodalici i razbija tišinu nasumičnim zveketanjima. Osjetim da mi se sva sitna, usuđena nada za mirno popodne pretače u grč, onaj poznati obruč oko prsa što svakog roditelja pritišće. Je li do mene? Opet propadam u spiralu sumnje. Jezivo je koliko puta kroz dan izgovorim – možda da sam drugačije napravila… možda da sam ranije počela rutinu… možda sam trebala poslušati majčin savjet.

Moja majka, Senada, bila je od onih žena koje su djecu uspavljivale pjevušenjem, pokrivajući ih ručno heklanim dekicama. “Ne smiješ ih ni previše paziti ni previše pustiti, Irma,” rekla bi mi i dok sam još bila cura. Ali što to uopće znači danas, kad svako dijete vrišti drugačije, a internet daje sto različitih odgovora?

Fran se počeo plakati. Ponovno. Kroz dvosobni stan prolazi poznati val umora, osjećaj da sam nedovoljna i da svi od mene očekuju previše. Sjela sam na pod, nagnula glavu prema vratima, dok šaptom umirujem Lenu. Mrak pada. Vanjski svijet zuji od života koji ne gleda u sat i frižider.

I svejedno, iako sam prošla tri puta kroz rat sa snom, tek uz četvrto dijete shvatila sam da sam cijelo vrijeme radila istu pogrešku. Nisam slušala djecu, slušala sam rasporede. Na Instagramu naletim na objavu jedne mame iz Splita: “Neka zaspi kad je umoran, ne kad piše u knjizi!” Proždirem komentar, zavidim toj jednostavnosti.

Odjednom mi se pred očima prikazuje cijeli moj kaos: sat otkucava, Krešo se svađa, Lena se vrpolji, Mate hrče, Fran se budi. Trudim se sve uskladiti do perfekcije, a zapravo samo pravim tjeskobu kod njih i sebe. Sjetim se onih večeri kad sam Lukin plač pokušavala ispraviti strogim režimom… završilo bi neutješnim plačem, stisnutim šakama. Zašto sam toliko vjerovala rutinama, a ne njima?

Te noći, kad sam po četvrti put šaptala uspavanku, pustila sam Franovu ruku, iznijela ga iz tmurne sobice i pustila ga da zaspe u dnevnom, s televizijom u pozadini, s drugim glasovima oko njega. I znate što? Zaspao je, mirno, mirisno, bez da sam mu brojala minute sna.

“Znaš, Irma, možda ipak trebaš popustiti, ne biti uvijek ta koja zna sve,” prošapću Krešu, sjedeći na kauču, oči uprte u strop. “Možda treba samo manje žuriti.”

Zadnji put pogladim Frana po obrazu, štipnem Leni nožicu. Pomislim kako sam kao majka skoro sve naučila, a zapravo još uvijek hodam na prstima kroz maglu pitanja. Možda je to i najvažnije, da mi djeca vide koliko i mi tražimo odgovore, koliko smo nesavršeni, a opet dovoljno hrabri.

Pa vas pitam, dragi moji, je li doista najvažnije imati plan ili naučiti slušati? Jeste li i vi spremni priznati sebi da ponekad ne znate – i je li to majčinska slabost ili hrabrost?