Neočekivani suci budućih snaha: Priča iz srca Sarajeva i Zagreba

“Ne možeš ti meni reći da je normalno da cura u kratkim hlačama dođe pred roditelje momka prvi put!” grmjela je Jasna dok je stavljala pečeni krumpir na stol, pogledavajući mog sina Davora znatiželjno, ali i strogo. Bio je to onaj ručak kojeg se svaka balkanska obitelj potajno pribojava – kad treba upoznati djetetov izbor, pa još uz kavu poslušati čitavo vijeće nepozvanih sudaca. Zrak je bio napet dok je Davor, sramežljivo spuštenih očiju, nastojao ignorirati tetkino prigovaranje, a moj Samir, muž iz Sarajeva, kratko komentirao: “Ma pusti ženu, nek’ nosi šta hoće, moderni su danas mladi… ali, zna se šta je pristojno.”

Ja, Mirela, sjedila sam na sredini između muža i sina, osjećajući se kao tampon-zona između generacija i mentaliteta. U mojim ušima još je zvonila jutarnja rasprava iz news portala. Čudilo me – svi ti muškarci tako naglas raspravljaju o tome kakvu bi ženu za sina. Muškarci! A uvijek su žene bile te koje sudimo, komentiramo, odmjeravamo. No, danas – eto, i frajeri imaju puno toga za reći.

Davor, uzdignutog pogleda, odlučio je stati pred obiteljski žiri: “Tata, Jessika nema tetovaže, nema piercinga, nema ništa, osim što voli nositi haljine koje su… malo kraće. Šta sad?”

Jasna ga presiječe pogledom: “Jesi li joj rekao da voliš pametne, kulturne? Misliš li da kratka haljina znači da je takva? Neće se po izgledu moći znati kakva je domaćica.”

Samir se blago nasmiješi, ali ja ga preduhitrim: “A šta ako je sve to – i pametna i vrijedna i voli tebe? Možemo li pokušati upoznati osobu bez da ju odmah procijenimo po suknji?” U meni se rojala stara bol. Sjećam se kad sam ja kao mlada iz Dervente došla u Samirovu kuću u Sarajevo. Nisam imala ni minicu, ali sam nosila fensi cipele – tetka mi je mjesecima nakon toga spočitavala kako prava žena ne nosi tako visoke pete, da se gleda ‘čemu će to ona’.

Pogledala sam preko stola, u Davora – vidjela sam onu istu zebnju, istu nelagodu, kao što sam i ja osjećala prije puno godina. Jasna je snebivala: “Ne razumijem, nekada smo znali red – kako će netko ozbiljno gledat curu kad vidi stomak vani? Vidi se da nije za porodice!”

“A možda je baš ona za porodicu, možda sve ono što ti očekuješ sakriveno je iza te kratke haljine?” Davor kontrira, ja mu tiho odobravam pogledom. Sjetim se svoje prijateljice Lane iz Osijeka. Udala se u tradicionalnu obitelj, godinu dana su je testirali – od izbora torbice do boje ruža. Kasnije, kad se dokažeš, sve pada u vodu, kaže… Zašto uvijek pompozno polazimo od forme, a ne tražimo srž?

Jasna problemi pravi jer želi najbolje, jer misli da može ‘spasiti’ obiteljski ugled – i tu, usred ručka, iz mene izmami pitanje: “Tko je odlučio da smo mi, starija generacija, baš najbolji suci? Znamo li što našem djetetu treba više od njega samog?”

Ali, glas muškaraca u forumima ne da mi mira. Prošla sam kroz komentare: “Ako nije obučena po mjeri moje mame, nikad neće biti žena za brak”, “Obitelji propadaju zbog loših izbora cura”, “Svi gledaju vanjski dojam jer je to prvo što primijetiš”… To pišu muškarci; kao da su skinuli masku šutljivaca i postali jednako strogi kao naše stare babe iz mahale. Pratim reakcije i u poslu – radim u školi, i kad učenici dođu s poderanim trapericama, uvijek više komentara dolazi od muških nastavnika. Kruta pravila, uvijek više za curice.

“Sine, kad ju voliš, voliš je zbog onog iznutra, ne?” – pitam ga, pa se Jasna naroguši: “Zna se šta je ‘unutra’, ali zna se i kakva treba biti izvana!”

Najgore je kad mi se doima da žene moraju biti duplo opreznije, zato što najprije gledaju žene, a onda i muškarci. Svi znamo koliko zna boljeti kad te osudi netko baš tko misliš da bi te trebao razumjeti – otac, brat, djed. Prijateljica iz Mostara svaki put kad bi dovela novog dečka mami na ručak, otac bi napravio ‘inspekciju’ – cijelo vrijeme gledao obuću, nokte, šminku, šaptom: “Hoće li mi biti sramota kad ga vode na pijacu ili na svadbu?”

Kuhinja. Miris sarme i zvuk sitnog žakanja žlica. Davor se povukao, ali ne popušta. “Mama, hoću da budeš iskrena – da sam ti ja došao doma s probušenim uhom ili ofarbanom kosom, bi li i ti sumnjala u moj karakter?”

To me zatekne. Sjetim se ljubavi – nije uvijek bila racionalna. Prva ljubav u srednjoj otišao s jarkim patikama na moju krizmu; podsmjehivali se svi. No, meni je srce tuklo sto na sat. Nikad nisam poželjela da ga netko voli zbog patika. Zašto, onda, stalno gledamo njihovu (pre)vidljivu ‘ambalažu’, kao da iz toga gledamo u budućnost?

„Ne znam, Davore, možda bih sumnjala, možda ne… Svi nešto tražimo po pravilima, a zaboravljamo da ste vi mladi svoji ljudi.“

Dan se privodio kraju, Sara iz susjedstva zastala je na vratima, čula dio prepirke: “Mirela, ma pusti, neka djeca biraju. Ja sam svog Damira našla u kafani u tenama, a svadba nam bila bolja nego pola onih ‘finih’ cura iz grada. Nek’ svi gledaju šta hoće, samo nek’ je ljubav prava!”

Smijali smo se, ali nisam mogla odagnati osjećaj težine u sebi. Toliko nas ‘sudaca’ ima, i svaki bi nas oblikovao prema svom kalupu. Koga zapravo trebamo zadovoljiti – sebe, roditelje ili anonimne komentatore s ekrana? Moj Davor se popeo stepenicama, uzdahnuo duboko i samo rekao: “Mama, pusti, nije ona haljina važna… Važno je da mi pokušaš vjerovati.”

Zastala sam tih nekoliko sekundi, gledajući kroz prozor na sarajevsku ulicu i pitala samu sebe: Hoćemo li ikad naučiti gledati ispod površine, ili će nam uvijek forma biti važnija od suštine? Je li stvarno samo svekrva ta koja mjeri tko vrijedi za snahu, ili smo svi u toj igri, stalno i iznova?

Šta vi mislite? Gledate li prvo haljinu ili dušu, vanjštinu ili unutrašnjost kad upoznajete nečiju ljubav? Jesmo li svi mi, zapravo, neočekivani suci tuđih života?