„Imam pravo na svoj život!” – Priča o raspadu jedne obitelji

„Neću više slušati vaše komentare! Imam pravo na svoj život, i imam pravo na onoliko djece koliko želim, i gotovo!” viknula je Ivana, suze su joj navirale, glas joj je pucao, stiskala je šaku oko naslona stolice za kuhinjskim stolom. Sjedili smo svi – mama, tata, Ivanin muž Ante i ja, sestra Ana – u našoj maloj kuhinji u stanu u Mostaru, osupnuti njenom bijesom. Bio je srpanj, zrak gust, a nervoza se mogla rezati nožem. U tom trenutku, nisam znala mrzim li sebe jer nisam stala uz nju ili što sam sebi dopustila da budem na strani roditelja, koji su zapravo uvijek iz najbolje namjere sve gurali pod svoju kontrolu.

Sve je počelo par mjeseci prije te večeri kad su Ivana i Ante objavili – „Čekamo treće dijete!” Tata je odmah počeo mrštiti obrve, mama je uzdahnula iz dna duše, iako je pokušala izvući osmijeh. Ana je šutjela, kao i uvijek kad treba izabrati stranu. Ja sam, jer sam najmlađa, pokušala razbiti tišinu – „Super vijest, gle, bit će veselo!” ali osjećala sam kako u zraku visi užas i suzdržana panika. U Bosni i Hrvatskoj zar je grijeh željeti veliku obitelj? Do tog dana, nismo o tome razmišljali. Svaka obitelj koju znam tu, ima najmanje dvoje djece. Ali u našoj, kod mame i tate, pravila su uvijek bila ‘po mjeri’ – nema zaduživanja, nema želja izvan realnosti, nema puno djece jer svijet je težak, skučeni stan, male plaće… „Kako ćete vi to sve izdržati, Ivana?”

Ivana nije odgovarala odmah. Bilo joj je dosta. Već mjesecima sluša kako im je teško s dvoje djece, kako nijedan kredit ne može proći, kako Ante radi prekovremeno u firmi za nikakve novce. Roditelji su tvrdili da žele najbolje za nju – „Nije sad vrijeme za još jedno dijete! Pogledaj Anu i Dejana, oni prvo stan završili, pa kredit otplatili, vidi našu Mirelu, nije još ni jedno rodila – razmišlja glavom.” Mama je plakala svaku večer, pita me u kuhinji, „Možeš li im ti reći, možda tebe poslušaju, meni više ništa ne vjeruju.” Osjećala sam taj pritisak, tuđe boli i očekivanja kao kamen na prsima.

Ante je bio tih, volio je Ivanu i njene buntovnosti, ali znao je koliko su svi oko njih ogorčeni i ljuti. Drugi su pričali, ogovarali, susjedi su već prenijeli svoju verziju. Znate ono, kad sjedneš na kavu i svi ti žele dobro, a osjećaš samo pritisak i krivnju? Tako je bilo Ivani. „Ma pustite nas više na miru!” viknula je tog dana i tresnula vratima. Ja sam za njom potrčala, ali zatvorila se u sobu, ne želeći nikoga ni vidjeti ni čuti. Čula sam kroz vrata njeno jecanje, Ana je sjedila u kutu dnevne, gledala mobitel kao da se ništa ne događa, a roditeljima su lica bila siva i skamenjena.

Od te večeri, naša obitelj više nije bila ista. Više nismo zajednički ručali, Ivana je rijetko dolazila roditeljima, mama je tugovala, svaki Božić dok je kitila jelku suze bi joj kapale niz lice. Tata bi izbjegavao čak i spomenuti Ivanu, „Neka radi što hoće, ali kad bude trebala pomoć, ne budi prva koja ide!” U meni je rasla panika i tuga, osjećaj izgubljenosti. Nisam znala više kome pripadamo; sestrama ili roditeljima – i zašto svi biramo šutjeti kad treba vikati ili vikati kad treba zašutjeti?

Jednom sam se usudila otići do Ivane, donijela sam joj kolač i zamolila je da razgovara sa mnom. Sjela je, crne podočnjake imala je, kava joj se hladila u ruci. „Ana, reci mi iskreno – jesi li ti uz mene ili njih?”, pitala je. Nisam znala što odgovoriti. „Ne znam, Ivana. Samo želim da smo opet zajedno”, kroz suze sam šapnula. Zagrlila me, dugo smo šutjele. „Svi misle da sam sebična jer želim treće, a zapravo cijeli život želim biti voljena baš takva kakva jesam… I kad pogriješim, i kad odaberem drukčije.”

Dani su prolazili, Ante i Ivana, usprkos svemu, dobili su divnu djevojčicu, Malu Laru. Nitko iz obitelji nije došao u rodilište. Tata je jedva stisnuo čeljust i došao joj čestitati. Mama je poslala poruku – „Čestitamo, čuvajte se.” Ljubavi i zagrljaja nije bilo. Ja sam čuvala Laru svaki vikend, samo da osjeti da još ima nekoga tko je voli. Kuće nam više nisu mirisale na zajednički ručak, već na podrume tuge i šutnje. Razmišljala sam, kako to da nas sitnice zbliže, a jedna ovakva odluka ubije sve što smo gradili godinama?

Vrhunac je bio kad je tata slomio nogu i dok se liječio, Ivana je ipak došla. Bez riječi mu je pomogla oko svega, kuhala, čistila, bila uz njega. Tata ju je gledao, oči su mu bile vlažne, ali riječ „oprosti” nikad nije prešao njegove usne. Kad su otišli, mama je sjela uz mene i pitala: „Zašto smo mi toliko tvrdoglavi? Zašto nas život uči kroz najteže boli?” Nisam znala odgovor, ali sam znala da nije Ivana kriva ni roditelji sami – kriv je naš strah da ne izgubimo jedni druge, a baš zbog njega sve izgubimo.

Sada, pišem ovo i pitam se, što sve može slomiti jednu obitelj? Je li važnije imati puno djece ili sačuvati mir, ljubav i poštovanje među onima koje voliš? Može li nas ikad više nešto povezati ili ćemo zauvijek ostati slučajna skupina ljudi sa sličnim prezimenom?

Možda vi imate odgovor jer ja se i dalje pitam: Koliko djece je dovoljno – a koliko ljubavi je premalo?