Srce jedne majke protiv sudbine: priča o Franji, blizankama i borbi za život

Srce mi je lupalo toliko jako da sam mislila da će ga čuti i hodnikom ginekologije u Splitu. Ruke su mi se tresle, a doktorica je tihim glasom rekla: „Franja, moraš biti svjesna da je trudnoća visokorizična. Ako se stanje pogorša, možda nećemo moći spasiti i tebe i bebe.” U tom trenutku sve je u meni puklo. Gledala sam u svoj natečeni trbuh i šaptala sama sebi: Nemojte mi to tražiti. Nemojte da majka bira koje srce će prestati kucati.

Zovem se Franja Romano. Rođena sam u Livnu, a nakon udaje preselila sam se kod muža Ivana u Kaštela. Mislila sam da će moj život biti običan, težak kao i kod većine žena kod nas: kredit, posao na određeno, svekrvino miješanje u brak, i vječna briga kako pregurati do plaće. Kad sam saznala da nosim blizanke, plakala sam od sreće. Ivan me zagrlio i rekao: „Dvije cure, Franja… bit će pune kuće smijeha.” Već sam imala imena u glavi: Lucija i Rita.

Ali sreća kod nas kao da uvijek dođe na rate, a nesreća odjednom. U petom mjesecu trudnoće počeli su bolovi, tlak mi je divljao, noge su mi oticale, a pred očima su mi letjele crne točke. Jednu večer sam pala u kuhinji dok sam pokušavala skuhati juhu. Svekrva Mara je samo promrmljala: „Nisu žene nekad za svaku sitnicu trčale doktoru. I ja sam rodila troje pa sam kopala vrt do zadnjeg dana.” Ivan je šutio. Njegova šutnja me boljela više od njezinih riječi.

U bolnici su me zadržali. Doktorica Senka me gledala ozbiljno. „Imaš tešku preeklampsiju. Ako nastavimo trudnoću, riskiramo tvoj život. Ako krenemo ranije s porodom, cure su jako male.” Osjetila sam kako mi se grlo steže. „A što biste vi napravili da sam vam ja sestra?” pitala sam. Spustila je pogled. „Borila bih se za sva tri života, ali moraš znati istinu.”

Kad je došla obitelj, soba je postala tijesna. Moja majka Kata doputovala je iz Livna i odmah me uhvatila za ruku. „Dijete moje, ti moraš ostati živa. Ima tko odgajati djecu, ali tebe nema tko vratiti.” A svekrva je odbrusila: „Lako je tebi govoriti. To su i Ivanova dica. Ne može se tek tako odustati.” Osjećala sam se kao da ležim između dvije vatre. Ivan je hodao uz prozor, blijed, izgubljen. „Franja, ja… ja ne znam što da kažem.”

Tad sam prvi put viknula na njega. „Ne znaš? Meni govore da mogu umrijeti, a ti ne znaš?” Soba je utihnula. Čula se samo infuzija kako kaplje. Ivan je prišao krevetu, oči su mu bile pune suza. „Znam samo da vas volim. Sve tri.”

Te noći nisam spavala. Slušala sam žene iz susjednih soba kako stenju, kako im dolaze muževi s vrećicama iz pekare, sokovima, pidžamama. Ja sam gledala u strop i milovala trbuh. „Lucija, Rita, izdržite još malo”, šaptala sam. Ali ujutro se stanje naglo pogoršalo. Tlak je otišao previsoko, počela sam povraćati, a liječnici su utrčali. Netko je rekao: „Pripremite salu odmah.”

Dok su me vozili hodnikom, čula sam majku kako plače i moli krunicu. Ivan je trčao uz krevet. „Franja, gledaj me!” Stisnula sam mu ruku zadnjim atomom snage. „Ako ja ne preživim, reci im da sam ih voljela prije nego što sam ih upoznala.” On je zaplakao kao dijete. „Ne govori tako, molim te.”

Probudila sam se u intenzivnoj. U grlu suho, tijelo teško kao kamen. Prvo što sam izustila bilo je: „Moje cure?” Doktorica Senka se nasmiješila umornim osmijehom. „Žive su. Male su, bore se, ali žive su.” Tada sam se prvi put slomila od olakšanja. Plakala sam bez glasa, a suze su mi klizile prema ušima.

Lucija i Rita rođene su prerano, sitne kao dvije lutke, svaka s cjevčicama i aparatima. Kad sam ih prvi put vidjela u inkubatoru, srce mi se steglo od krivnje. Mislila sam da sam ih iznevjerila jer ih nisam uspjela donijeti do kraja. A onda mi je medicinska sestra Azra tiho rekla: „Nemoj tako, majko. Ti si njih dovela dovde. Sad je red na njima da pokažu koliko su jake.”

Dani su prolazili između bolnice, mlijeka koje sam izdajala, molitvi, računa koji su stizali kući i svađa koje su se nastavile. Svekrva je jednom rekla Ivanu u hodniku, misleći da ne čujem: „Da je slušala starije, ne bi se toliko sekirala i sve bi bilo drukčije.” Tada joj je on prvi put odgovorio kako treba: „Dosta, mama. Moja žena je jedva ostala živa.” To mi je značilo više nego ijedan buket.

Nakon dva mjeseca Lucija je počela sama disati. Tjedan poslije i Rita. Kad su mi ih napokon stavili u naručje, obje zajedno, osjetila sam da mi se sav strah pretvara u nešto sveto i neobjašnjivo. Nisam pobijedila sudbinu, ali joj nisam ni dopustila da mi uzme sve.

Danas, kad ih gledam kako trče po stanu i svađaju se oko zadnje bananice iz dućana, sjetim se one hladne bolničke sobe i pitanja koje nijedna žena ne bi smjela čuti. Još me zaboli kad pomislim koliko sam bila sama među svojima. Ali možda baš tada čovjek vidi tko ga stvarno drži kad padne.

Ponekad se pitam: može li majka ikad stvarno birati između svog života i života svoje djece? I recite mi iskreno, biste li vi oprostili obitelji riječi izgovorene onda kad vam je život visio o koncu?