Jutro kad je nestao Dinov spomenik
Stojim na groblju u 6:40, još magla visi po travi, a meni se ruke tresu toliko da mi se svijeća skoro ugasila. Gledam u mjesto gdje bi trebao bit Dinov spomenik… i nema ga. Nema ploče, nema križa, nema one slike koju sam jedva dala izgravirat. Samo svježe razrovana zemlja i tragovi guma po blatu. Kao da je netko došao s kombijem, ko na akciju u Bauhausu, i odnio mi dijete drugi put. 😭
Ja onako, u sebi: “Ivana, saberi se, možda si fulala red…” Pa hodam gore-dolje, gledam prezimena, brojim grobove. Nije to. To je njegovo mjesto. Znam svaki kamen tu jer sam tu ostavila pola sebe.
Zvala sam odmah čuvara, Mehu, jer Meho sve zna, jel. On se javlja pospan:
“Šta je, Ivana, šta gori?”
“Meho, DINOV SPOMENIK JE NESTAO!”
Tišina. Pa on:
“Ma nemoj… jes’ sigurna?”
“Meho, da nisam sigurna, ja bih sad pila kavu, ne bih urlala na groblju ko luđakinja!”
Došao je za deset minuta, u papučama i jakni preko pidžame, i samo se prekrižio. “Ovo je… ovo je sramota.” I odmah je krenuo klasični seoski repertoar: “Zvat ćemo policiju, al’ znaš ti kako je…”
Kako je? Naravno da znam kako je. “Aha, kako je… ko kad mi je Dino umro, pa su svi znali sve, a nitko ništa nije rekao.”
U roku od sat vremena već je pola sela bilo na groblju. Ljudi se stvorili brže nego kad dođe kamion s lubenicama. Neko nosi kifle, neko priča, neko samo gleda i šapuće.
I tu mi prilazi Kata, ona što sve zna prije nego se desi:
“Joj, Ivana, dušo… možda je to neki znak…”
“Znak čega, Kata? Da mi je život reality show?”
Onda se javio Stipe, sav važan, s rukama na leđima:
“Ma to ti je sigurno neko ukro za mramor. Danas ti je sve skupo, Ivana…”
Ja ga pogledam: “Stipe, ako je nekome skupo, nek krade u Konzumu, ne na groblju.”
Policija je došla, zapisnik, slike, pitanja… a ja samo gledam u tu prazninu. Toliko sam godina štedila. Nisam sebi kupila nove čizme tri zime, nisam išla nigdi, samo da mu napravim spomenik kakav zaslužuje. Dino je bio moje dijete, moj ponos, moj mali mangup koji bi uvijek rekao: “Mama, nemoj plakat, bit će sve okej.” A evo me sad, plačem ko kiša.
I taman kad sam mislila da je to “samo” krađa… Meho me povukao sa strane i šapne:
“Ivana… sinoć sam vidio kombi. Crni. Bez oznaka. Al’… nisam htio dizat frku.”
“Kako nisi htio dizat frku?! Na groblju, Meho!?”
On slegne ramenima: “Mislio sam da su tvoji… da nešto premještate…”
Tu mi se želudac okrenuo. Moji? Koji moji? Ja sam sama otkad je Dino otišao. Jedino mi ostao brat Marko, a s njim jedva pričam jer se posvađao sa svima, pa i sa mnom.
I onda mi klikne… Marko mi je prije mjesec dana, na slavi kod tetke Ruže, mrtav-hladan rekao:
“Ivana, nemoj bacat pare na kamen. Bolje da si meni pomogla oko kredita.”
Ja sam ga tad poslala u tri lijepe, fino, ženski, ali jasno.
I sad… ja odem kući, tresu mi se noge, i nazovem Marka.
“Gdje si bio sinoć?”
On odmah: “Šta te briga?”
“Marko, Dinov spomenik je nestao.”
I čujem kako proguta knedlu. Onako, mala pauza, preduga.
“Ma… kako nestao?”
“Ne glumi. Jesi li ti imao ikakve veze s tim?”
On počne vikati: “Ti mene optužuješ?! Ja sam ti brat!”
“Brat koji bi mi prodao i suze na litre, Marko. Reci mi istinu.”
Spustio je slušalicu.
I onda kreće ono najgore: po selu se razlilo da “Ivana sumnja na Marka”, pa su se ljudi podijelili ko navijači. Jedni: “Ma Marko je lud, sposoban je.” Drugi: “Nije on takav, Ivana traži krivca jer je slomljena.” Treći samo šute i gledaju u zemlju, a kad ljudi šute, znaš da nešto znaju.
Navečer mi dođe susjeda Sanja, ona mlada što se pravi fina, a sve snima:
“Ivana… ja sam vidjela taj kombi. Stao je kod Markove garaže oko ponoći.”
Meni u glavi zuji. Osjetim kako mi srce lupa u grlu.
“Otkud ti znaš?”
“Pa… bila sam na balkonu. Ne mogu spavat. A i… čulo se nešto metalno, kao da vuku.”
Ja sjednem na kuhinjski stolac i samo gledam u zid. U isto vrijeme mi dođe da vrištim i da se srušim. Ako je Marko to napravio… zbog para? Zbog inata? Zbog nečeg što ja ne znam?
Ali onda dođe još jedan šamar istine.
Tetka Ruža me nazove, sva uzrujana:
“Ivana… moraš doć. Odmah. Kod mene su papiri.”
Odletim tamo, a ona izvadi fasciklu, stari žuti papiri.
“Dino… Dino nije bio upisan kako treba. Znaš ono… kad su se stvari rješavale na brzinu… I sad se pojavilo nešto… neki zahtjev… da se grobno mjesto mora ‘uskladit’.”
Ja je gledam: “Tetka, šta ti meni pričaš? Kakvo usklađivanje? Dino je moj sin.”
Ona se rasplače: “Ivana… ja sam šutjela godinama. Al’ moraš znat… bilo je priče… da Dino… možda nije Markov sestrić nego… razumiješ… da je njegov.”
Meni se svijet srušio u sekundi. Kao da mi je neko isključio zvuk, a ostavio samo bol.
“Šta… šta si rekla?”
I tu mi se sve posložilo. Markova mržnja, njegova opsjednutost, njegov komentar o novcu, njegovo bježanje od mene. I taj kombi.
Ako je Dino bio više od “nećaka”… onda ovo nije bila obična krađa. Ovo je bilo brisanje. Sakrivanje. Ili… kazna.
Sad sjedim doma, gledam Dinovu sliku na polici, i ne znam jel mi teže zbog spomenika ili zbog toga što možda cijeli život živim u laži. A selo? Selo bruji. Jedni mene žale, drugi me osuđuju, treći se boje da će i njihova prljavština isplivat.
Sutra idem opet na groblje, s policijom i s jednim čovjekom što zna gledat kamere po okolnim kućama. I idem Marku na vrata, pa nek bude šta bude.
Samo mi recite… kako čovjek preživi kad mu uzmu i uspomenu i istinu u istom danu? I jel bi vi oprostili bratu da vam je ovako nešto napravio… ili bi ga zauvijek prekrižili?