Mama me pustila zbog svog muža, a ja sam morala otići iz kuće da bih uopšte mogla živjeti
“Ako ti ne odgovara kako je kod nas, vrata su ti otvorena”, rekla mi je mama i stajala je naslonjena na sudoper kao da priča o vremenu, a ne o meni.
Ja sam samo gledala u nju i pitala: “Kod nas? Otkad ja više nisam kod sebe?”
Nije ni odgovorila odmah. Njen muž je sjedio za stolom, miješao kafu i onako kroz zube dobacio: “Nemoj opet praviti scenu. Odrasla si. Vrijeme je da ideš svojim putem.”
To je bio trenutak kad sam stvarno shvatila da sam izgubila majku puno prije nego što sam izašla iz tog stana s dvije kese i rancem.
Prije njega, nas dvije smo bile baš bliske. Živjele smo same godinama. Nije nam bilo nešto lako, ali smo se držale zajedno. Znale smo popiti kafu na balkonu, komentarisati komšiluk, ići zajedno na pijacu, smijati se nekim glupostima. Ja sam mislila da smo tim. Ona je radila, ja sam išla u školu, poslije i na faks, uz studentske poslove, i nekako smo gurale.
Kad je upoznala njega, u početku sam šutjela. Nisam bila dijete, vidjela sam da joj je drago što opet ima nekoga. Bila je sama dugo i stvarno sam htjela da joj bude lijepo. Problem je bio što je on od prvog dana mene gledao kao višak.
Nije to bilo neko otvoreno urlanje ni udaranje, da ne ispadne da izmišljam. Kod njega je sve bilo sitno, podmuklo, svaki dan po malo. Ako ostavim šolju u sudoperu, komentariše. Ako se kasnije vratim s predavanja ili posla, pita gdje sam lutala. Ako se istuširam navečer: “Opet trošiš vodu.” Ako učim u dnevnoj: “Ne može čovjek od tebe sjesti u svojoj kući.” Ako šutim, kaže da sam nadmena. Ako odgovorim, kaže da sam bezobrazna.
Jednom sam rekla mami: “Jesi li ti svjesna kako on priča sa mnom?”
Ona je uzdahnula i rekla: “Ma pusti ga, takav je. Ne misli on to tako. Samo je navikao da bude gazda u kući.”
“A ja šta sam? Podstanar?”
“Nemoj pretjerivati”, rekla je.
Tu sam i ja pogriješila, znam. Umjesto da tad ozbiljno sjednem s njom i kažem da ovo ne može, ja sam počela sve skupljati u sebi. Bila sam tvrdoglava, mislila sam da ako budem dovoljno korektna i ako završim godinu na faksu, nađem još posla, manje budem po kući, da će se situacija smiriti. Samo sam se sve više sklanjala.
Onda su krenule njegove priče o troškovima. “Odrasla cura, a živi na maminim leđima.” To me najviše boljelo, jer sam radila kad god sam mogla. Vikendima u kafiću, ljeti sezonski na moru, dijelila letke, čuvala djecu, svašta. Nisam imala puno, ali nisam sjedila skrštenih ruku.
Rekla sam mu jednom: “Dajem za račune koliko mogu. Kupujem i sebi i za kuću. Šta još hoćete od mene?”
On je rekao: “Poštovanje. A to znači da znaš kome je ovo stan.”
Mama je tad bila tu. Samo je rekla: “Nemojte se svađati.” To njeno “nemojte” mi je uvijek bilo gore nego da je viknula. Kao da smo nas dvoje isto radili.
Kasnije sam od tetke saznala da je mama prepisala dio stana na njega odmah poslije svadbe. Meni to niko nije rekao. Kad sam je pitala zašto je to krila, rekla je: “To je moja stvar. Neću valjda tebe pitati šta ću sa svojim.”
Ja sam pukla. Rekla sam joj: “Nije problem stan. Problem je što si sve radila iza mojih leđa, a meni glumila da smo i dalje nas dvije.”
Ona je tad prvi put povisila ton na mene: “Dosta više! Cijeli život se vrtim oko tebe. Hoću i ja malo mira.”
To me presjeklo. Jer sam tek tad skontala da ona mene već neko vrijeme ne vidi kao kćerku nego kao smetnju između nje i njenog novog života.
Poslije toga je bilo još gore. Njegove primjedbe, njena šutnja, moja nervoza. Nisam ni ja više bila laka. Odgovarala sam, lupala vratima, danima nisam pričala. Jednom sam rekla nešto ružno, da je izabrala muža jer ne može podnijeti da ostari sama. To nije trebalo da kažem. Vidjela sam da ju je to pogodilo, ali umjesto da stanem, ja sam samo nastavila jer sam bila puna bijesa.
Zadnja svađa je krenula oko gluposti, kao i sve. Ostavila sam knjige na stolu u dnevnoj jer sam rano ujutro imala ispit i učila do kasno. On je ušao i rekao: “Ovo nije studentski dom.” Ja sam rekla: “Nije ni kasarna.” On je skočio, počeo galamiti da sam nezahvalna i da kvarim kuću. Mama je došla iz sobe, stala između nas, i ja sam u sebi još imala nadu da će jednom konačno reći dosta.
Rekla je meni: “Spakuj se na nekoliko dana da se smiri situacija.”
Pitala sam: “Meni to govoriš?”
“Ne mogu više”, rekla je. “Stalno je neka napetost zbog tebe.”
Zbog mene.
Te dvije riječi i danas čujem.
Otišla sam kod drugarice prvo na kauč, pa našla sobu kao podstanar. Radila sam duple smjene gdje sam stigla i završavala ispite kako sam znala. Bilo je dana kad sam jela pecivo i jogurt cijeli dan da uštedim. Bilo me sramota tražiti pomoć, a opet sam je nekad morala tražiti. Poslije sam našla stabilniji posao, završila školovanje, promijenila još dva posla i konačno stala na noge. Nije bilo nikakvog filma ni velike pobjede, samo ono: ustani, idi, plati stan, položi ispit, vrati dug, operi veš, pa opet ispočetka.
Mama se javljala par puta. Uglavnom poruke za praznike, jednom kad je bila u bolnici na pretragama, jednom kad joj je trebalo nešto oko papira. Nikad ono glavno nije rekla. Nikad: “Pogriješila sam.” A ni ja nisam bila bolja. Kad bih odgovorila, bila sam hladna. Kad ne bih, poslije bi me grizla savjest.
Najgore je što ja i dalje nekad uhvatim sebe da poželim nazvati je kao prije, da joj ispričam nešto obično, šta sam kuhala, kako mi je bilo na poslu, neku glupost iz tramvaja ili iz reda u domu zdravlja. Onda se sjetim kako je stajala i pustila da odem.
Danas živim svoj život, radim, imam svoj mir i niko mi ne broji koliko sam vode potrošila ni gdje držim knjige. Ali ta rupa gdje je nekad bio odnos s mamom nije se stvarno zatvorila. Ne znam više je li veći problem njen muž, ona, ili to što sam i ja predugo čekala da me neko zaštiti umjesto da sama odem ranije.
Iskreno, još ne znam može li se takav odnos ikad popraviti kad te rođena majka ne izabere. Šta biste vi uradili na mom mjestu, biste li pokušali opet s njom pričati ili biste to pustili zauvijek?