Nikada neću zaboraviti hladnu prosinačku noć kad me kćerka zamolila da preuzmem brigu o unuku. Godinama sam ga odgajala kao svoje dijete, a onda se ona vratila i optužila me da sam joj ga oduzela. Ova priča je o boli, nesporazumima i pitanjima koja nikada ne prestaju.
U trenutku očaja, lažirao sam bankrot kako bih spasio svoju obitelj od financijske propasti. Ta laž je izmakla kontroli i uništila povjerenje između mene i supruge, ostavljajući nas u mreži obmane i boli. Kada je istina izašla na vidjelo, započela je borba za spas onoga što je ostalo od našeg zajedničkog života.
Te noći kad je nevrijeme razbijalo prozore, pronašla sam unuka na pragu, a kćeri ni traga. Kroz bol, sumnje i stare rane, pokušavam shvatiti njezine izbore i pronaći snagu za oprost. Ovo je priča o ljubavi, krivnji i nadi koja tinja i kad sve izgleda izgubljeno.
Stojim na tramvajskoj stanici u Sarajevu, dok mi srce puca gledajući sina Tarika kako prolazi pored mene bez riječi. Sjećanja na godine borbe, žrtve i samoće naviru, dok se pitam gdje sam pogriješila kao majka. U toj tišini između nas, shvaćam da ljubav ponekad nije dovoljna da zadrži porodicu na okupu.
Šest godina sam se brinula o muževoj baki dok je svekrva radila u Njemačkoj. Osjećala sam se iskorišteno, usamljeno i izigrano od strane vlastite obitelji. Sada, kad je svekrva odlučila vratiti se, pitam se ima li naš brak više smisla.
Mislila sam da ću nakon šezdesete napokon živjeti za sebe, ali povratak moje kćeri nakon razvoda sve je promijenio. Umjesto mirnih jutara, postala sam dadilja, kuharica i bankomat, a ljubav prema obitelji pretvorila se u tiho nezadovoljstvo. Tek kad sam shvatila koliko sam izgubila sebe, odlučila sam progovoriti.
Ovo je priča o meni, Jasni, majci iz Zagreba, koja se suočava s promjenama u obiteljskim odnosima kad moj sin Ivan oženi Lejlu, ženu snažnih uvjerenja o ravnopravnosti. Kroz svakodnevne situacije, od kuhinje do obiteljskih okupljanja, učim koliko je teško, ali i oslobađajuće, pustiti stare navike i prihvatiti novu dinamiku. Na kraju se pitam: jesmo li spremni za pravu jednakost ili nas strah od promjena još uvijek drži za ruku?
