Moje ime je Mirela i već petnaest godina sama odgajam dvojicu sinova u malom stanu u Sarajevu. Kada mi je stariji sin, Adnan, saopćio da želi oženiti djevojku koju poznaje tek nekoliko mjeseci i dovesti je da živi s nama, moj svijet se preokrenuo. Suočena s vlastitim strahovima, porodičnim pritiscima i Adnanovom tvrdoglavošću, pokušavam pronaći ravnotežu između njegove sreće i naše svakodnevne borbe za dostojanstven život.
Moja svekrva i svekar biraju svoj novi automobil umjesto da provedu vrijeme s našom kćeri. Osjećam se rastrgano između odanosti suprugu i tuge svoje djevojčice. Pitanje materijalnih vrijednosti nad ljubavlju razdire našu obitelj i tjera me da preispitam što znači biti obitelj.
Moja kćer Ela mi je nedavno u lice rekla da nisam dobra majka jer joj ne pomažem novcem kao njezini svekar i svekrva. Kao umirovljenica, osjećam se nemoćno i povrijeđeno, jer ona ne vidi koliko se trudim i koliko mi je teško. Ovo je priča o boli, nesporazumu i pokušaju da ponovno pronađemo put jedna do druge.
Sve je počelo kad je susjeda Jasmina, bez kucanja, ušla u moj stan tražeći još jednu šalicu šećera. Kako su njezine posjete postajale sve češće i zahtjevi sve neugodniji, osjećala sam kako mi strpljenje nestaje, pogotovo jer su naši sinovi bili nerazdvojni prijatelji. Ovo je moja priča o borbi za vlastite granice, pritisku susjedstva i pokušaju da sačuvam mir, a da ne izgubim sebe.
Nakon smrti bake, moja majka se počela gušiti u vlastitom strahu i tjeskobi, držeći moju mlađu sestru i njenog muža pod staklenim zvonom. Kao starija kćerka, morala sam preuzeti odgovornost i suočiti se s majkom kad je zajednički život postao nepodnošljiv. Ovo je priča o tome kako ljubav može povrijediti, ali i o hrabrosti da prekinemo začarani krug boli.
Zovem se Dario. Nakon bolnog razvoda s Anom, svakodnevno se borim s osjećajem gubitka jer mi kćeri, Lucija i Lejla, polako izmiču iz mog života. Kroz ovu priču dijelim svoju borbu za očinstvo, nadu i strahove koje svaki otac u Hrvatskoj ili Bosni može razumjeti.
Nikada neću zaboraviti večer kada me moja majka javno ponizila braneći moju ženu, dok su moji prijatelji nijemo gledali. Sve je počelo kao običan razgovor o vikend putovanju, a završilo kao obiteljski obračun koji mi je zauvijek promijenio odnos s roditeljima i suprugom. Još uvijek se pitam jesam li ja bio krivac ili je moja majka prešla granicu koju nikada nije smjela prijeći.
Na dan vlastite svadbe našla sam se rastrgana između dvije zavađene obitelji, boreći se za mir i razumijevanje. Svekrva me nikad nije prihvatila, a muž Ivan bio je razapet između mene i svoje majke. Ova priča je moj pokušaj da sačuvam brak i dostojanstvo usred ponosa, običaja i neizgovorenih riječi.
Jednog običnog popodneva primila sam poziv koji mi je slomio srce: moja snaha, Ivana, odvela je moju unučad i zaklela se da ih više nikada neću vidjeti. Od tog trenutka moj život pretvorio se u borbu s boli, samoćom i neprestanim preispitivanjem vlastitih pogrešaka. Ovo je priča o tome kako sam pokušala pronaći smisao i oprost u svijetu koji mi se srušio.
Moja trogodišnja kćer Lejla postala je žrtva vršnjačkog nasilja u vrtiću. Osjećala sam se bespomoćno dok se nije pojavio nepoznat čovjek, spreman učiniti nešto što ni ja nisam imala snage. Njegov čin promijenio je našu svakodnevicu i natjerao me da preispitam vlastite granice i hrabrost.
Jednog običnog nedjeljnog jutra moj svijet se srušio kad je suprug, Ivan, izabrao utakmicu umjesto mene i našeg sina. Ostala sam sama s teretom svakodnevice, dok nisam skupila snagu i otišla, ne znajući hoću li ikada pronaći put nazad. Ovo je moja priča o izgaranju, razočaranju i ponovnom pronalasku povjerenja u samu sebe.
Na dan čitanja oporuke, moj svijet se srušio. Sve što je moja svekrva imala, ostavila je mom šogoru, a moj muž i ja ostali smo praznih ruku i srca. Od tada se pitam: imam li pravo na ljutnju ili sam samo sebična?
