Moje ime je Ivana i bila sam balerina. Sve se promijenilo jedne noći kada sam doživjela moždani udar i ostala prikovana za bolnički krevet. Kroz borbu s vlastitim tijelom, porodične nesuglasice i strah od budućnosti, otkrila sam snagu ljubavi, oprosta i povjerenja.
Moje ime je Ivana i ovo je priča o tome kako su pravila i očekivanja moje svekrve zamalo uništila moju obitelj. Kroz suze, borbu za pravdu i ljubav prema svojoj djeci, morala sam odlučiti koliko daleko sam spremna ići da ih zaštitim. Ova priča je moj vapaj svim ženama koje su se ikada osjećale nevidljivo u vlastitoj kući.
Moje ime je Ivana i živim u Sarajevu sa suprugom Damirom. U ovoj priči, sukob između moje majke i svekrve oko običnog perilice suđa prerasta u duboku porodičnu dramu, otkrivajući stare rane, neizgovorene riječi i borbu za kontrolu nad našim životima. Kroz suze, prepirke i šapat iza zatvorenih vrata, pokušavam pronaći svoj glas i odlučiti kome zapravo pripada naš dom.
Sve je počelo kad sam mami za rođendan kupila skupocjeni inhalator, nadajući se da ću joj olakšati disanje. Nekoliko dana kasnije, vidjela sam ga kod sestre, koja se pred cijelom porodicom hvalila kako je ona kupila taj uređaj. Taj trenutak pokrenuo je lavinu starih rana, manipulacija i neizgovorenih riječi koje su nas, sestre, zauvijek promijenile.
Najnapetiji trenutak mog života bio je kada sam, iscrpljena od posla i svakodnevnih briga, ušla u svoj stan i zatekla haos i miris tuđe hrane. Majka, koja mi nikada nije pomogla oko kredita, pustila je mog brata da se useli dok sam sa porodicom pokušavala da odmorim na Zlatiboru. Ovo je priča o tome kako su novac, zavist i očekivanja razbili našu porodicu.
Moje ime je Snježana i cijeli život sam nesvjesno birala sina umjesto kćeri. Tek kad su mi se leđa okrenula, shvatila sam koliko sam pogriješila. Sada se pitam ima li povratka i oprosta u našoj obitelji.
Odrasla sam u Sarajevu, uvijek u sjeni svog brata Zlatka, dok su roditelji otvoreno pokazivali da je on njihovo zlatno dijete. Godinama sam se borila s osjećajem nevidljivosti i nepravde, a sada, kada je majka bolesna, svi očekuju da ja preuzmem brigu o njoj. Ovo je priča o obiteljskim ranama koje nikada ne zarastaju i pitanjima koja nas prate cijeli život.
Moje ime je Lejla i cijeli život sam pokušavala biti dovoljna svima oko sebe, a najviše sebi. Ova priča govori o mojoj borbi da pronađem ljubav i prihvaćanje u porodici koju sam izabrala, ali koja me nikada nije u potpunosti prihvatila. Kroz sukobe, tišinu i neizgovorene riječi, pokušavam pronaći odgovor na pitanje: može li se istinski voljeti nekoga tko nikada nije prestao biti stranac?
Moja priča počinje jednim bolnim komentarom moje majke, koji mi je još u djetinjstvu slomio samopouzdanje. Kroz godine borbe sa sopstvenim izgledom, školskim zadirkivanjima i porodičnim nesuglasicama, naučila sam koliko riječi mogu da bole i koliko je teško izliječiti rane iz djetinjstva. Danas, kao odrasla žena, pitam se: da li ikada možemo potpuno da prevaziđemo ono što su nam roditelji usadili?
Na porodičnom okupljanju u vikendici, pokušala sam da se zbližim sa svojom snajom Milicom, ali sam naišla na zid ćutanja i nerazumevanja. Osjećaj usamljenosti i nesigurnosti me je natjerao da preispitam svoje postupke i očekivanja. Sada se pitam – gdje sam pogriješila i kako da popravim naš odnos?
Jednog jutra sam, slomljena i izgubljena, ostavila muža i djecu kod svekrve u Sarajevu i otišla u Kaliforniju. U ovom pismu iz daljine, suočavam se s vlastitim osjećajem krivnje, ali i neizdrživom potrebom da pronađem sebe. Moja priča je poziv svim ženama koje su se ikada osjećale zarobljeno između očekivanja drugih i vlastitih snova.
Moja kćerka Ivana ponovo je pred vratima, tražeći utočište za svoju porodicu. Iako bih nju i unuku Lejlu uvijek primila, njenog muža, Adnana, više ne mogu podnijeti pod svojim krovom. Ovo je priča o borbi između majčinske ljubavi i potrebe za vlastitim mirom.
