Na Novu godinu, dok sam čuvala unukovog psa i čekala supruga da se vrati s groblja, shvatila sam da se naš brak raspada. Nakon 35 godina zajedničkog života, suočavamo se s razvodom, a ja se pitam gdje smo pogriješili. Ova priča je moj pokušaj da shvatim kako ljubav može nestati i što ostaje kad sve drugo nestane.
Moje ime je Ivana i udala sam se za Darija, jedinog sina svoje svekrve Milene. Iako sam znala da će naš zajednički život biti izazovan, nisam bila spremna na to koliko će teško biti pronaći svoje mjesto u njegovoj obitelji. Sve je kulminiralo jednim običnim zahtjevom, koji je doveo do suza, tišine i pitanja o tome što znači biti prihvaćen.
Moj tata, Ivan, bio je moj heroj, ali kad je bolest postala jača od nas oboje, morala sam donijeti tešku odluku. Smjestila sam ga u dom za starije, vjerujući da činim najbolje za njega, ali obitelj me optužila da sam ga izdala. Sada se borim s osjećajem krivnje i pitanjem jesam li zaista pogriješila.
Cijeli život sam vjerovala da sam Hrvatica, odgajana u malom mjestu kraj Osijeka. Tek s 65 godina, nakon smrti roditelja, otkrila sam da sam zapravo usvojena i da su moji biološki korijeni bosanskohercegovački. Ta spoznaja mi je promijenila sve – od odnosa s obitelji do osjećaja pripadnosti.
Moje ime je Ivana i mislila sam da poznajem svoju najbolju prijateljicu Lejlu i svog muža Dinu bolje nego ikoga. Sve se promijenilo jedne olujne noći kad sam pomogla Lejli da rodi, a istina koju sam otkrila promijenila je naše živote zauvijek. Sada se pitam: koliko zapravo poznajemo one koje volimo?
