Prijateljstvo na prodaju: Priča o Emini i Vesni

„Emina, možeš li mi opet posuditi auto? Znaš da mi je moj još uvijek kod majstora, a moram hitno do Sarajeva.“ Vesnin glas bio je oštar, gotovo zapovjedan, dok sam držala mobitel u ruci, gledajući kroz prozor na kišom natopljenu ulicu. Osjetila sam kako mi srce preskače, ne zbog njezine molbe, već zbog tona koji je koristila – kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kao da sam joj dužna. „Vesna, znaš da mi je auto potreban ovaj tjedan. Imam preglede kod doktora i moram voditi mamu na terapiju,“ odgovorila sam tiho, pokušavajući ne zvučati previše defenzivno. S druge strane zavladala je tišina, a onda hladan uzdah. „Dobro, ako ne možeš, ne možeš. Samo sam mislila da smo prijateljice.“

Taj razgovor bio je samo kap u moru sličnih situacija koje su se ponavljale posljednjih godina. Vesna i ja smo odrasle zajedno u malom mjestu kraj Tuzle. Zajedno smo išle u školu, dijelile prve ljubavi, prve tuge, pa čak i prve cigarete skrivene iza škole. Kad smo se zaposlile u istom računovodstvenom uredu u Sarajevu, činilo se da će naše prijateljstvo trajati zauvijek. Bila je moja kuma na vjenčanju, a ja njezina na krštenju sina. Zajedno smo plakale kad su nam roditelji obolijevali, zajedno smo slavile kad su nam djeca upisivala fakultete.

Ali, negdje putem, nešto se promijenilo. Nisam to odmah primijetila. Možda sam bila previše zauzeta brigom o bolesnoj majci, možda sam previše vjerovala u snagu našeg prijateljstva. Vesna je uvijek bila ona koja je tražila pomoć – da je vozim, da joj pričuvam unuku, da joj posudim novac kad joj muž ostane bez posla. Nikad mi nije bilo teško, jer sam vjerovala da je to ono što prijatelji rade. Ali kad sam ja trebala nju, kad mi je sin otišao u Njemačku i srce mi se slamalo od tuge, Vesna je imala „previše posla“ ili „nije bila raspoložena za razgovor“.

Sjećam se jedne večeri, sjedile smo u mojoj kuhinji, pila je moju kavu i jela kolače koje sam ispekla. „Emina, znaš li ti koliko sam ja tebi pomogla kroz život?“ rekla je iznenada, gledajući me ravno u oči. Zbunjeno sam je pogledala. „Naravno, Vesna, ali i ja sam tebi bila tu, zar ne?“ Ona je samo slegnula ramenima. „Nije isto. Ja sam uvijek bila ta koja je znala što treba napraviti. Ti si više slušala.“

Te riječi su me zaboljele više nego što sam htjela priznati. Počela sam preispitivati sve naše godine prijateljstva. Jesam li ja bila samo njezin slušatelj, njezina podrška, njezina vozačica? Jesam li ikada bila ravnopravna u tom odnosu?

Kad mi je muž, Adnan, umro prije tri godine, Vesna je došla na sprovod, donijela cvijeće i otišla nakon pola sata. Nije ostala ni na kavi, nije me zagrlila, nije mi ponudila rame za plakanje. „Znaš, Emina, ja ne mogu gledati smrt, previše me to podsjeća na oca,“ opravdala se kasnije. Nisam joj zamjerila, barem sam tako mislila. Ali kad sam joj mjesec dana kasnije rekla da mi je teško, da mi fali društvo, samo je odmahnula rukom. „Ma, naći ćeš ti nekog. Ti si jaka žena.“

Godine su prolazile, a Vesna je sve češće tražila, a sve rjeđe davala. Kad sam joj jednom rekla da ne mogu pričuvati unuku jer imam zakazan pregled kod kardiologa, naljutila se. „Znaš, Emina, nekad si bila drugačija. Uvijek si bila tu za mene. Sad si postala sebična.“

Te riječi su me pogodile kao šamar. Počela sam se povlačiti, sve manje joj se javljati, sve više vremena provoditi sama ili s drugim prijateljicama iz susjedstva. Vesna je to primijetila i počela širiti priče kako sam se „promijenila“, kako sam „hladna“ i „nezahvalna“. Čak je i mojoj sestri rekla da sam „zaboravila tko mi je bio prijatelj kad mi je bilo najteže“.

Jednog dana, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade, prišla mi je Azra, susjeda iz trećeg ulaza. „Emina, jesi li dobro? Čujem da se nešto događa između tebe i Vesne.“ Pogledala sam je i osjetila suze u očima. „Ne znam, Azra. Mislim da sam cijeli život bila samo Vesnina podrška. Kad sam ja trebala nju, nije je bilo.“ Azra me zagrlila. „Nisi ti kriva. Neki ljudi samo uzimaju, nikad ne daju.“

Nakon tog razgovora, odlučila sam prekinuti kontakt s Vesnom. Nije bilo lako. Svaki put kad bih prošla pored njezine zgrade, srce bi mi zaigralo. Sjećanja su navirala – naši izleti na Jadran, smijeh do suza, tajne koje smo dijelile. Ali znala sam da više ne mogu biti dio odnosa u kojem se osjećam iskorišteno.

Prošle su dvije godine otkako se nismo čule. Ponekad je vidim na pijaci, prođe pored mene kao da se ne poznajemo. Boli me, ali istovremeno osjećam olakšanje. Naučila sam cijeniti sebe, naučila sam da prijateljstvo ne smije biti transakcija. Sada imam nekoliko pravih prijateljica, žena koje me zovu i kad im ništa ne treba, koje me pitaju kako sam, koje me zagrle bez razloga.

Ponekad se pitam, je li Vesna ikada bila prava prijateljica ili sam bila samo sredstvo za njezine ciljeve? Možda je vrijeme da i drugi progovore o svojim iskustvima. Jeste li i vi imali prijateljstvo koje je bilo više teret nego radost? Kako ste se nosili s tim?