Na stepenicama: Bijeg iz tame i potraga za nadom

„Mama, hladno mi je…“ šapće Lejla, stežući me za ruku dok joj brat Dino sklupčan spava na mom krilu. Sat je prošao ponoć, a mi sjedimo na stepenicama trećeg kata, između dva svijeta – onog iz kojeg smo pobjegli i onog u koji ne znamo kako ući. Srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi, a u glavi mi odzvanja glas mog muža, Edina, dok viče i razbija čaše o zid. Još osjećam miris rakije i čujem lom stakla, još osjećam kako mi ruka podrhtava.

„Ne vraćaj se, Amra! Ako se vratiš, znaš šta te čeka!“ odjekuje mi u ušima, dok pokušavam smiriti dah. Djeca su prestravljena, ali ne plaču. Naučili su, kao i ja, da su suze luksuz koji si ne možemo priuštiti.

Mobitel mi je u džepu, ali baterija je skoro prazna. Zovem Selmu, svoju najbolju prijateljicu još iz srednje škole. Znam da je kasno, ali nemam više kome. Zvoni, zvoni, pa se javi promukli glas: „Amra, šta je sad? Znaš li koliko je sati?“

„Selma, molim te… Ne mogu više. Edin je opet… Djeca su sa mnom, nemamo gdje. Možemo li kod tebe, samo noćas?“

Tišina. Čujem kako uzdiše. „Amra, znaš da moj muž ne voli kad dolaziš. Već smo imali problema prošli put. Ne mogu, stvarno ne mogu…“

Osjećam kako mi se suze slijevaju niz lice, ali trudim se da djeca ne vide. „Dobro, razumijem…“ šapnem i prekinem vezu. U tom trenutku, mrak na stubištu postaje još gušći, a hladnoća mi se uvlači pod kožu.

Sjetim se majke u Sarajevu, ali ona je bolesna, jedva se brine o sebi. Otac je umro prije dvije godine, a brat je otišao u Njemačku. Svi su daleko, svi su nemoćni.

Dino se budi i tiho pita: „Mama, hoćemo li ići kući?“

„Nećemo, sine. Ovdje smo sigurni. Samo još malo, dobro?“ pokušavam mu se nasmiješiti, ali glas mi drhti.

Sjetim se kad sam prvi put upoznala Edina. Bio je šarmantan, uvijek nasmijan, pun obećanja. Obećao mi je bolji život, sigurnost, ljubav. Prve godine bile su kao iz bajke, a onda je ostao bez posla. Počeo je piti, postajao je sve nervozniji. Prvo su bile riječi, onda šamari, a onda…

Jednom sam otišla kod socijalne radnice, ali me pogledala s podsmijehom: „Znate, gospođo, puno žena dođe pa se vrati. Jeste li sigurni da želite prijaviti muža?“ Nisam imala snage. Vratila sam se.

Sada više ne mogu. Ne zbog sebe, nego zbog Lejle i Dine. Ne želim da odrastu u strahu, da misle kako je normalno da otac viče i udara.

Na stepenicama, dok gledam kroz prozor na pusti zagrebački bulevar, pitam se koliko još žena večeras sjedi negdje, držeći djecu u naručju, moleći za malo mira.

Mobitel mi zazvoni. Broj je nepoznat. Javljam se, glas mi je jedva čujan: „Halo?“

„Amra? Ovdje je Jasna, iz centra za socijalnu skrb. Selma mi je poslala poruku. Gdje ste sada?“

Osjećam olakšanje, ali i sram. „Na stepenicama, u zgradi… Ne mogu više kući.“

„Slušaj me pažljivo. Poslat ćemo policiju, oni će vas odvesti u sklonište. Samo ostanite gdje jeste, dobro?“

Djeca me gledaju, zbunjena, ali u očima im vidim tračak nade. „Bit će sve u redu, mama je tu.“

Policija dolazi nakon pola sata. Susjedi vire kroz vrata, šapuću, ali nitko ne prilazi. Policajac, mladić s blagim osmijehom, spušta se do nas: „Jeste li vi Amra?“ Klimam glavom. „Idemo, sve će biti dobro.“

U autu, Lejla mi šapće: „Mama, hoćemo li sad imati svoj krevet?“

„Hoćemo, ljubavi. I više se nećemo bojati.“

U skloništu nas dočekuje topla soba, čista posteljina, žena s osmijehom. „Dobro došli, ovdje ste sigurni.“

Te noći ne spavam. Gledam djecu kako mirno dišu, prvi put nakon dugo vremena. U glavi mi se vrte slike – Edinov bijes, Selmina odbijenica, prazne ulice. Ali i Jasnin glas, policajčev osmijeh, topla soba.

Sutradan, dok pijem kavu u zajedničkoj kuhinji, prilazi mi žena srednjih godina. „Ja sam Mirela. Ovdje sam već mjesec dana. Nisi sama, znaš?“

Osjećam kako mi se grlo steže, ali prvi put nakon dugo vremena – ne od straha, nego od nade.

Pitam se, dok gledam kroz prozor na novi dan: Koliko nas još mora proći kroz ovu tamu da bi društvo shvatilo koliko je važno pružiti ruku? Hoće li moje dijete jednog dana moći reći da je odraslo bez straha?

Šta vi mislite, ima li nade za nas? Da li biste vi pružili ruku nekome ko sjedi na stepenicama, u mraku, s dvoje djece?