„Nana, zar ti nije neugodno nositi traperice?“ – Priča o ženi koja odbija stariti po tuđim pravilima

„Nana, zar ti nije neugodno nositi traperice?“ – riječi moje kćerke Amre odzvanjale su mi u ušima dok sam stajala pred ogledalom, oblačeći svoje omiljene plave traperice. Bilo je subotnje jutro, sunce je obasjavalo naš mali stan u Sarajevu, a ja sam, po prvi put nakon dugo vremena, osjećala da sam živa. Uvijek sam voljela traperice, još od mladosti, ali nakon što sam postala majka, a kasnije i nana, nekako sam ih ostavila po strani. Društvo, porodica, komšije – svi su imali svoje mišljenje o tome kako bi žena mojih godina trebala izgledati i ponašati se.

Ali danas, nakon šezdeset i dvije godine života, odlučila sam da više neću slušati tuđa pravila. Dok sam vezivala kosu u rep, Amra je ušla u sobu, pogledala me od glave do pete i s nevjericom upitala: „Mama, zar ti nije neugodno nositi to? Šta će ljudi reći?“

Osjetila sam kako mi srce preskače. „Amra, zar stvarno misliš da je važno šta će ljudi reći? Zar nije važnije kako se ja osjećam?“

Ona je uzdahnula, prevrnula očima i sjela na krevet. „Mama, ti si sad nana. Trebaš biti primjer unucima. Ne možeš se ponašati kao djevojčica.“

U tom trenutku, sve moje sumnje i strahovi su isplivali na površinu. Sjetila sam se svog djetinjstva u malom selu kod Visokog, gdje su žene bile tihe, poslušne, uvijek u maramama i suknjama. Sjetila sam se svoje majke, kako je šaptom govorila da žena mora znati svoje mjesto. Godinama sam živjela po tuđim pravilima – udala se mlada, rodila troje djece, radila u fabrici, štedjela, žrtvovala se. Nikad nisam imala vremena za sebe, ni za svoje snove.

Ali sada, kad su djeca odrasla, kad sam napokon mogla disati, osjećala sam da mi život klizi kroz prste. Počela sam izlaziti s prijateljicama, ići na ples, čitati knjige koje sam oduvijek željela. I, da, počela sam opet nositi traperice. Jer zašto ne? Zašto bih morala biti nevidljiva samo zato što sam prešla šezdesetu?

Amra je nastavila: „Znaš li šta mi je rekla Azra iz komšiluka? Da joj je neugodno kad te vidi u trapericama. Kaže da nisi primjer drugim ženama.“

Osjetila sam kako me boli, ali nisam htjela pokazati slabost. „Neka Azra gleda svoja posla. Ja sam se dovoljno žrtvovala za sve vas. Sad je red na mene.“

Nastala je tišina. Amra je gledala u pod, a ja sam osjećala kako mi suze naviru. Nisam htjela plakati pred njom, ali nisam mogla zaustaviti osjećaj tuge i usamljenosti. Zar je moguće da sam, nakon svega što sam prošla, opet pogrešna? Zar je grijeh što želim biti sretna?

Kasnije tog dana, otišla sam na kafu s prijateljicom Senadom. Ona je uvijek bila moj oslonac. „Ma pusti ih, Fadila“, rekla je, „život je jedan. Ako ne živiš sad, kad ćeš?“

Te riječi su mi dale snagu. Počela sam razmišljati o svim ženama koje poznajem – o sestri koja nikad nije otišla na more jer je muž nije puštao, o komšinici koja nikad nije obukla haljinu koju voli jer se boji ogovaranja. Koliko nas živi u strahu od tuđeg mišljenja?

Navečer, dok sam sjedila sama u kuhinji, gledala sam svoje ruke – ruke koje su radile, brisale suze, grlile djecu, kuhale, šile, gradile dom. Zar te ruke ne zaslužuju malo sreće?

Kada je Amra došla po unuke, pogledala me i tiho rekla: „Mama, možda sam bila prestroga. Samo… bojim se da će ti se ljudi smijati.“

Pogledala sam je s osmijehom. „Neka se smiju. Ja sam napokon naučila smijati se sebi. I znaš šta? Nikad se nisam osjećala mlađe.“

Te noći, dok sam ležala u krevetu, pitala sam se – koliko nas još živi u tuđim okvirima, bojeći se biti ono što jesmo? Zar nije vrijeme da budemo sretne na svoj način?

Možda je vrijeme da se i vi zapitate – živite li po svojim pravilima ili po tuđim očekivanjima?