Tišina iza zidova: Priča o Samiru, koji je tražio mir u buci svakodnevice

„Opet su počeli!“, vrisnuo sam u sebi dok sam gledao u strop, slušajući kako iznad mene, u stanu porodice Kovačević, trešti muzika. Sat je pokazivao 23:47. Znao sam da je uzaludno pokušavati zaspati. Ustao sam iz kreveta, navukao trenirku i izašao na balkon, nadajući se da će hladni zrak umiriti moju frustraciju. Ali buka je bila još glasnija vani, kao da mi se smije u lice.

„Samire, opet ti?“ začuo sam glas susjede Mirele s drugog kata. „Znaš da se ništa neće promijeniti. Oni su takvi otkad su se doselili.“

„Ne mogu više, Mirela. Svaku noć isto. Ne mogu raditi, ne mogu spavati. Osjećam se kao stranac u vlastitom stanu.“

Mirela je slegnula ramenima i povukla cigaretu. „Probaj se naviknuti. Ili idi na policiju, ako ti je baš toliko.“

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćao unutra. Sjeo sam za stol, otvorio laptop i napisao još jednu poruku upravitelju zgrade. Nije odgovorio ni na prethodne tri. U tom trenutku, zazvonio je mobitel. Bio je to moj brat, Adnan.

„Šta je, Samire? Opet ti smetaju susjedi?“

„Adnane, ne mogu više. Ne spavam, ne radim, osjećam se kao da ću poludjeti.“

„Ma pusti, brate. Svi imamo probleme. Ne možeš očekivati da će se svijet okretati oko tebe. Hajde, dođi kod mene na vikend, malo ćeš se opustiti.“

Ali nisam mogao otići. Moj posao u banci zahtijevao je koncentraciju, a ja sam bio na rubu. Sljedeće noći, kad su Kovačevići opet slavili, odlučio sam pozvati policiju. Glas mi je drhtao dok sam objašnjavao situaciju. „Molim vas, samo ih upozorite. Ne tražim ništa drugo.“

Policajci su došli za dvadeset minuta. Čuo sam ih kako kucaju iznad mene, a onda su se vratili do mog stana. „Gospodine, pokušajte biti tolerantniji. Nisu pravili preveliku buku, a i vikend je. Ako bude gore, opet nas zovite.“

Osjećao sam se kao idiot. Kao da sam ja problem, a ne oni. Sljedećih dana, susjedi su me gledali ispod oka. Na stubištu sam čuo šaputanja: „To je onaj što zove policiju.“ Čak mi je i upravitelj zgrade poslao poruku: „Samire, molim te, ne pravi tenzije. Svi moramo živjeti zajedno.“

Počeo sam izbjegavati ljude. U trgovini bih se okrenuo kad bih vidio poznato lice. Na poslu sam bio odsutan, kolegica Ivana me pitala: „Jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi spavao mjesecima.“

„Ma, sve je u redu“, slagao sam, ali znao sam da nije. Počeo sam gubiti apetit, povukao sam se u sebe. Jedne večeri, dok sam sjedio u mraku, zazvonila je mama. „Samire, Adnan mi je rekao da si opet imao problema. Hajde, dođi kod nas na selo, odmori malo.“

„Ne mogu, mama. Ne mogu pobjeći od svega. Moram riješiti ovo ovdje.“

„Sine, život je prekratak da se nerviraš zbog drugih. Pusti, naći ćeš način.“

Ali nisam mogao pustiti. Osjećao sam se kao da sam zarobljen. Počeo sam pisati dnevnik, bilježeći svaku noć kad nisam mogao spavati. Pisao sam pisma upravitelju, policiji, čak i gradonačelniku. Nitko nije odgovarao. Jedne večeri, kad sam se vratio s posla, na vratima me čekala poruka: „Ako ti smeta, seli se.“ Rukopis je bio neprepoznatljiv, ali znao sam da je iznad mene cijela zgrada.

Te noći sam prvi put zaplakao. Osjećao sam se kao da sam nevidljiv, kao da moje potrebe nisu važne. Sjetio sam se djetinjstva u Sarajevu, kad smo svi znali jedni druge, kad su susjedi pomagali, a ne ignorirali. Gdje je nestala ta solidarnost?

Jednog dana, na poslu, šef me pozvao u ured. „Samire, primijetili smo da si zadnjih mjeseci često odsutan. Ako ti treba pomoć, reci. Ali posao ne može trpjeti.“

Nisam znao što reći. Osjećao sam se kao da tonem. Počeo sam razmišljati o odlasku iz grada, o novom početku. Ali gdje? I kako? Sve što sam imao bilo je ovdje, ali ovdje više nisam imao ništa.

Jedne večeri, dok sam sjedio na balkonu, do mene je došao mali Amar, sin Kovačevića. „Mama kaže da se ljutiš na nas. Zašto?“

Pogledao sam ga i osjetio kako mi se srce steže. „Ne ljutim se, Amar. Samo mi treba malo tišine. Znaš, nekad je teško kad si sam.“

Dječak je sjeo pored mene. „Moj tata kaže da je tišina dosadna. Ja volim kad je veselo.“

Naslonio sam glavu na ruke i shvatio da možda nikada neću pronaći mir koji tražim. Ali nisam mogao odustati. Sljedećeg dana, napisao sam pismo cijeloj zgradi, zamolio za razumijevanje, predložio zajednički sastanak. Nitko nije došao.

Sada sjedim ovdje, pišem ovu priču, pitajući se: Jesam li ja problem ili je problem u tome što više ne znamo slušati jedni druge? Koliko nas je još koji šutimo, dok nas buka svakodnevice polako guta?