Svaki dan kuham za Goru: Kad je dosta?
“Gdje su svježa jaja?!” Goranov glas je odjeknuo kuhinjom kao da sam mu ukrala nešto, a ne da sam samo otvorila frižider i našla praznu kutiju.
Stajala sam bosa na hladnim pločicama, s rukama mokrim od suđa. Kafa je već bila skuhana, hljeb narezan, sir izvađen. Sve na svom mjestu. Samo ta prokleta jaja nisu bila “svježa”.
“Gorane, sinoć sam ti rekla da moram do prodavnice… Nisam stigla, mala je imala temperaturu,” izustila sam tiho, kao da se izvinjavam što sam disala.
On je lupio dlanom o radnu ploču. “Uvijek neki izgovor! Šta ti radiš cijeli dan?!”
U tom trenutku mi je kroz glavu prošlo sve: godine ustajanja prije svih, kuhanja, peglanja, trčanja između škole i posla, slušanja njegovih primjedbi kako je supa preslana, kako je meso suho, kako je kuća “mogla biti urednija”. I moja majka u telefonu: “Šuti, kćeri, takav ti je brak. Bitno je da ne pije i da donosi platu.”
A ja? Ja sam se smanjivala. Svaki put kad bih rekla “dobro”, kao da sam od sebe otkidala komad.
“Mama?” začuo se glas iz hodnika. Naša kćerka, Lejla, stajala je u pidžami i gledala nas širom otvorenih očiju. U njenom pogledu sam vidjela strah koji sam i sama nosila kao dijete.
Goran je odmah promijenio ton, ali ne i lice. “Ništa, dušo. Mama je zaboravila.”
Zaboravila. Kao da sam ja neka pokvarena mašina.
Osjetila sam kako mi se grlo steže, ali ovaj put nisam progutala suze. Spustila sam krpu na sudoper, okrenula se prema njemu i rekla jasno, glasnije nego ikad:
“Neću više.”
On se nasmijao, onako kratko i podrugljivo. “Nećeš šta?”
“Neću više živjeti kao da sam ovdje samo da tebi bude udobno. Neću da mi se dereš zbog jaja. Neću da Lejla misli da je normalno da žena šuti.”
Tišina je bila teža od njegovog vikanja. Čula sam samo frižider kako zuji i svoje srce kako lupa.
“Ti si poludjela,” promrmljao je. “Ko će ti platiti račune? Misliš da možeš sama?”
Ta rečenica me pogodila pravo u stomak, jer je bila istina koju mi je godinama servirao kao jedino jelo: bez njega sam niko.
Ali onda sam pogledala svoje ruke. Ispucale od deterdženta, umorne, ali moje. Pogledala sam Lejlu, koja je stisnula usne kao da se bori da ne zaplače.
“Ja,” rekla sam. “Ja ću.”
Uzela sam jaknu s naslona stolice. Nisam znala gdje idem, samo sam znala da moram izaći prije nego što opet popustim. Na stepeništu sam nazvala prijateljicu, Ivanu, onu koju sam godinama odbijala jer “nemam vremena”.
“Možeš li… samo da dođem kod tebe na kafu?” glas mi je drhtao.
“Dođi odmah,” rekla je bez pitanja.
Dok sam hodala prema njenom stanu, u meni se miješalo sve: strah, sram, olakšanje. U glavi mi je odzvanjalo: koliko žena u našim zgradama, našim ulicama, našim selima, svako jutro guta isti knedlu? Koliko njih misli da je normalno da ljubav boli i da se poštovanje zaslužuje savršenim doručkom?
Kad sam se vratila kući kasnije, Goran je sjedio za stolom i šutio. Lejla je crtala. Na papiru je bila kuća i tri figure. Jedna figura je bila nacrtana malo dalje.
“Ko je to?” pitala sam.
Ona je slegnula ramenima. “To si ti, mama… kad odeš.”
Tad sam shvatila: moje “ne” nije samo za mene. To je lekcija koju ostavljam djetetu.
I sad se pitam, dok gledam u tu kutiju bez jaja: koliko dugo žena može davati dok ne ostane prazna? I koliko nas još čeka da prvi put kaže — dosta?