Tko mi je ukrao život?

“Pa gdje si, Jasmina? Jesi opet sve zaboravila?” zarežala sam na sebe kroz zube dok sam pokušavala ugurati tri vrećice u prenatrpan gepek. Voljela bih reći da sam nakon 25 godina braka napokon naučila lagati — ili barem prešućivati istinu, ali bilo bi to previše hrabro za mene. Službeno, Goran i ja smo se rastali civilizirano, podijelili stan na Jarunu, nasmijali se preko stola tijekom podjele knjiga i šalica, stisnuli jedno drugome ruku, sjetili se svih onih večera kod njegove mame u Kiseljaku i nastavili svatko svojim putem. Ne znam ni kad je točno nestalo ‘mi’, ali znam da sam svakim danom postajala sve više ona tiha sjena koja gleda s prozora, dok on odlazi ili dolazi, a ja čekam da prođe još jedan dan. Bilo je tu vikanja, suza i šutnje, nije da nije, ali sve sam to spremila u ladicu na kojem piše ‘prošlo’.

Ali evo me sad, na običnoj INA pumpi pokraj ZET-ove stanice, gledam kroz prozor auto, a srce mi lupa kao da sam opet u srednjoj kad sam krišom išla na kavu s dečkom iz II. gimnazije. Tamo na blagajni, vidim Gorana. Ne nosi više onu staru jaknu nego onu plavu, što mu Ana poklonila za rođendan. A uz njega — Ana. Moja Ana! Zajedno su, smiju se, drže se za ruke, kao da je cijeli svijet nestao i oko njih samo njih dvoje. Krv mi udari u obraze. U tom trenutku nisam znala jesam li više ponižena što to vidim ili što su oni toliko opušteni pred svima. Grlo mi se stegnulo, a riječi, koje sam uvijek umjela birati za njih, sad su mi zapinjale u istoj toj stijeni što mi je pritisnula prsa.

Prokleta lojalnost! Cijeli život sam pazila da nitko ne pati zbog mojih riječi, da budem smirena, tiha voda što brijeg nosi, a sada? Sad bih vrištala i bacila vrećice svima pod noge.

“Bok Jasmina!” začujem tanak glas iza ramena dok izlazim iz prodavaonice. “Nismo te očekivali…” smiješi se Ana, ali oči joj bježe. Goran pokušava nešto procijediti, ali ja ga uopće ne gledam. “Pa evo, pričali smo taman o tebi, kako se držiš u tom stanu sama?” pita pokvareno, i vuče Gorana za rukav.

Zastanem. Počinjem osjećati da mi sve izmiče kontroli. “Dobro sam, hvala na brizi,” izgovaram automatski dok unutra gorim. Sjećanja naviru; one kave kod Ane radnim danom, kad bih plakala zbog Goranove udaljenosti. Sve one šale za stolom, podrške i poruke u ponoć — ja njoj o svemu, a ona meni o svemu, osim o Goranu očito. “Lijepo vas je vidjeti zajedno, stvarno mi je drago što ste se pronašli…” Osjećam se kao idiot.

Noćima nakon toga nisam spavala. Ne prestajem vrtjeti filmove u glavi — je li njihova priča započela prije razvoda? Jesam li bila slijepa ili sam jednostavno pristala biti statista u vlastitom životu? Moj sin, Dario, studira ekonomiju u Sarajevu, kćerka Lea živi s dečkom u Mostaru, a ja? Ja sjedim sama u stanu, slušam kapanje slavine jer još nisam naučila sama zamijeniti gumicu, i gledam stare fotografije. Na njima sam uvijek ja s Anom, smijemo se, jedno ljeto smo skupa išle na more u Jadran, Goran je tada radio. Tada nisam ništa primijetila. Ili nisam željela?

Sutradan me zove mama iz Tuzle. “Jasmina, dijete, nisi sama. Dođi kući, malo se odmori, ovdje si uvijek dobrodošla.” Sjetim se njenog toplog pogleda, ali znam da doma nema više mjesta ni za mene od kada je tata umro, a brat prodao kuću. Ja znam što znači biti bez doma, bez uporišta. Družim se ponekad s kolegicama iz firme, ali nitko ne zna moj teret. “A što ako si cijeli život krivo birala ljude?” pita me naša stara susjeda Ruža dok pijemo kavu. “Nisi ti kriva, svi mi vjerujemo kad volimo.”

Ne znam tko mi se više gnuša: Ana, Goran ili ja sama. Ne mogu zamrzi ni jednog ni drugog, a željela bih. Počnem izbjegavati i kvart i naš centar, sve me podsjeća na njih. Ne izlazim nigdje osim do dućana i banke. No noću, kad nema nikog na ulici, šetam Jarunom, razmišljam komu ispričati sve ovo. Jedanput tjedno čujem Lea na telefonu, uvijek ista pitanja: “Jesi dobro, mama? Treba ti šta? Jesi jela?” Da joj kažem za tatu? Neću. Neka vjeruje da je tata heroj, a ne lik iz jeftine sapunice.

Ali najteže mi padne ogledalo. Kad se pogledam, više sebe ne prepoznajem. Stara lica, prazne oči. Godinama sam bila nečija žena, majka, prijateljica, ali nisam bila svoja. “Što je ostalo od mene?” sami se šapćem. Ni hrabrosti da zavrištim na Anu nemam. Možda ne bih ni ja dugo ostala u braku bez ljubavi, možda bih i ja tražila krila drugdje. Možda sam i ja izdala samu sebe, a ne oni mene.

Jedne subote ipak skupim hrabrost i pošaljem Ani poruku: “Želim te vidjeti. Ne zbog njega, nego da pokušam razumjeti. Dugujemo jedna drugoj istinu.” Ona dolazi. Sjedimo u mom dnevnom boravku, šutimo. Na stolu hladna kava. Ona plače. Kaže da nije planirala, da nije tražila ništa osim podrške, ali dogodilo se. Da je Goran bio izgubljen kao i ja. Da zna sve što sam prošla. Želim je mrziti, ali ne mogu. Previše boli u njoj i meni. “Oprosti mi, Jasmina,” šapne, a ja je samo gledam i ne znam što osjećam. Možda umor.

Nakon toga više nije ostalo ništa osim praznine. Dani prolaze, sama slažem svoj život kao stare puzzlove, pokušavajući naći komad koji mi nedostaje. Kupim si knjige, izvadim stari bicikl i krenem voziti sama po Maksimiru. Prvi put nakon dugo vremena ponovo osjećam dah u plućima. Započela sam razgovor sama sa sobom: “Jasmina, vrijeme je da budeš sebi najbolja prijateljica.”

I pitanje koje me sada svaku večer progoni: Je li bolje biti sam i svoj ili biti uz nekog po cijenu izdaje? Može li se sebi oprostiti što cijeli život nisi bila ono što jesi?