Božić u bolnici: Ivanova borba za osmijeh među kapima infuzije

“Mama, imam li ja još uvijek onu stvar… onu leukemiju?” prošaptao sam, gledajući kroz mutno bolničko staklo na smrznuti prosinac vani. Glas mi je zavibrirao kao pročistač infuzijske pumpe koji mi je danima bio jedino društvo. Njene oči, pune suza koje nije željela ispustiti, stisle su se još jače na moj obraz, a kosa joj je mirisala na domaći kruh i brige.

Imao sam jedanaest godina kad je tata, noseći plastičnu vrećicu s domaćim kolačima koje nisam mogao ni pogledati, stao pored kreveta. Oči su mu bile crvene. “Ivane, znaš da si ti naš lav, zar ne? Mama i ja ćemo biti tu”, rekao je, ali njegov pogled je bježao niz pločice dok je govorio. Mama mu je rukom bez riječi dala znak da zašuti. Ona je bila stijena, ali znam da ju je onako potajno svakog jutra lomila nemoć, dok sam ja hrabro nosio bodlje kemoterapije i bijele noći.

Ne sjećam se više kad je sve postalo stvarnije: kad mi je Ogi, najbolji drug iz razreda koji i dalje šalje poruke preko mamine Vibera: “Jesi li bolje, druže? Možemo mi vježbati matematiku zajedno kad ozdraviš”, prestao slati memeove i kad je baka Kata prestala dolaziti u posjete zbog Covida. Kroz prozor sam mogao ponekad vidjeti samo tatin dlan zalijepljen na staklo, a liječnica Tihana, koja je svoju toplinu skrivala ispod dvije maske, naučila me da se u oči ne gleda strah nego nada.

“Ma nemoj plakati zbog jednog Božića u bolnici, Ivane”, zadirkivala me sestra Ena, glasno i veselo dok mi je vješala papirnatu zvijezdu na infuzijski stalak, “dogodine ćeš ti nama raditi đumbus pod borom.” U sebi sam priznao da nisam plakao samo zbog Božića nego zbog onog tiho gorućeg pitanja koje nitko nije postavljao naglas: hoću li ikad izaći iz ove sobe?

Najgore je bilo kad su, nakon tjedana temperature, testirali još jednom i rekli mami: “Pozitivan je na COVID.” Osjetio sam kako joj se ruka stisnula na mojoj glavi – toliko jako da me zaboljelo. Doktorica je zatvorila vrata, a tata je s druge strane povikao: “Ivane, lavu moj, drži se! Sjećaš se penal-serije na Maksimiru, ha?” Smijao sam se i plakao u isto vrijeme. Moje tijelo nije, ali moj duh nije davao da se predam. Mama je, kad je pomislila da spavam, plakala u jastuk. Hrabra je ona, najhrabrija.

Dani Covida bili su najteži. Zrak je bio teži, disanje svaki put kao da me rukom grabi. Nisam imao više snage da pišem Ogiju ni gledam sličice Hajduka na telefonu. Samo su pinganja uređaja, maske, tišina hodnika kroz koju je povremeno prošao krupan glas glavne sestre: “Ajmo, Ivane, još malo, još jednu rundu, pa je Božić!”

Ali onda, noć prije Božića, u moj krevet u bolnici ušuljala se magija koju nisam očekivao. Sestra Ena i mlađa doktorica Lejla, koja je uvijek nosila bosanske pjesme na svom mobitelu, došle su i donijele mi mali bor iz staklenika, ukrašen papirnatim pahuljama i crvenom vrpcom. “Ovo je snijeg za tebe, kralju”, nasmijala se Lejla dok je tiho zazvonila improviziranim zvončićem iz boca fiziološke otopine.

Još jače mi je srce kucalo kad sam začuo poznate glasove ispred sobe, kroz interfon: tata je pjevao onu staru “Sretan Božić svakome”, a mama i s druge strane vrata šaputala molitve. U tom trenutku, nisam osjećao bol od igli, nisam osjećao niš’ loše. Samo sam znao da me vole. Čak je i doktor Blagojević, ozbiljan i strog kao instruktor vožnje, ušao, pogledao me preko maske i šapnuo: “Mali, još malo pa ćeš natrag na nogomet.”

Primijetio sam da uz mene gori ona nada o kojoj su pričali. Da ljubav može proći i kroz zidove bolnice, kroz zamagljena stakla i zaštitne maske, i da me obitelj drži i onda kad ih ne mogu zagrliti. Te noći, pod lažnim borom i zvukom božićnih pjesama iz mobitela, prvi put nakon dugo vremena, poželio sam sanjati o nečem što nije bijeli plafon ili krvni nalazi.

Božićno jutro donijelo je i poklone – nije to bio PlayStation ili autić na daljinski, ovo je bio crtež malog srca od sestre Ene: “Za najhrabrijeg dječaka kojeg poznajem.” Ne poznajem osjećaj sreće kao ostali, ali tog dana, u bolničkoj pidžami, s osmijehom koji nisam ni znao više da imam, bio sam najsretniji klinac u Zagrebu.

Kad me netko pita kako sam preživio rak i Covid baš na Božić, kažem da to nije bila borba samo mene, nego svih onih ljubavi koje sam primio od obitelji i osoblja. I ako sam mogao pronaći radost unatoč iglama i maskama, mogu li i drugi pronaći razlog da se vesele, makar im je Božić ove godine drugačiji?

I reci mi, prijatelju, što znači Božić za tebe i imaš li nekoga zagrliti kad ti najjače treba? Ja sam svoj odgovor pronašao baš ovdje – pod borom od papira, u srcima onih koji nisu dali da potonem.