Ispod Starog Kestenja: Obiteljske Rane

“Ako sada ne pokucaš, možda nećeš nikada”, zavrišti mi u glavi glas, a dlanovi mi drhte koliko i cijelo tijelo. Noć je crna, a kiša udara po kartonskoj jakni što sam uspio na brzinu nabaciti. Ispred mene, stoljećima hladna drvena vrata – ista ona na koja sam nekad svaki dan ulazio noseći mirise školske užine dok me dočekivala mama, ili slomljenog nosa poslije tuče u dvorištu sa Damirom, bratom koji danas za mene ne postoji. Osjećam kamen pod nogama, urezan tragovima generacija koje nisu znale razgovarati. Nedjelja, tri godine nakon što sam spakirao torbu i otišao bez pozdrava. Danas više nisam ni onaj od jučer.

“Eno ga!”, začujem prozor kako škripi i mamin glas bojažljivo, s nadom i strahom u istom uzdahu. Milica, sestra, zapali će cigaretu, znajući da je tata ne voli miris u kući, ali sad je svejedno. Da li je? Sjena, silueta brata Damira, stoji s rukama prekriženim uz šporet. Lice mu vidim i bez svjetla, to je ona tvrdoća s kojom me zadnji put pogledao kad sam odvlačio Lejlu do autobusa. Svi misle da sam ja kriv, osim Lejle. A ona je otad nestala.

“Šta hoćeš sad ovdje?”, otvori Damir vrata, zamiriše rakija, a ja, svjestan da nisam više dobrodošao, osjetim prokletu nostalgiju što boli dok pokušavaš opet biti svoje dijete. U tišini između nas dvije godine prolete kao da je sad prošlo pet minuta otkad smo se zadnji put gledali. “Daj, Damire, pusti ga unutra, vidiš kakvo je vrijeme”, što ona uvijek brani, sestra mala, Milica, što je sve životno nosila na svoja slaba leđa, a nije nikome ništa zamjerila.

Ulazim, prizor isti, stari kredenac, plišana bunda na stolici, slike nas troje s Petrovca prošle zime, one prije katastrofe. Mama mi baca ručnik, ne ide mi s riječima, ali ruke joj šaptom miluju mokru jaknu. Tata, kao i uvijek, čeka da prvi progovorim. “Nisi javio da dolaziš?”, promrmlja, ali pogled bježi na sat, valjda jer ne zna pokazati ni radost ni ljutnju. “Trebao sam—”, zastanem, riječi ne izlaze, samo signal da nešto nije zacijeljeno.

Damir ustane, pokupi daljinski, pojača televizor. Neka svi znaju da nema razgovora, to je naš jezik. Mama reže sir i čeka da sjednem. “Jesi li gladan, sine?”, upita, ali zna odgovor dok ja odmahnem glavom. Milica donese rakiju, očima mi poruči da ne brinem. Samo ona zna da sam se vratio jer nemam kuda, niti više itko prepoznaje onog Filipa otprije rata. Sjedimo svi, svatko sa svojim sjećanjima. Tišina kao vojnik između minskih polja.

“Imamo problema, Filip. Sve je skuplje, otkazali ste leasing, Lejlu nitko nije vidio mjesecima… A ti dolaziš kao da nas prošla godina nije uništila”, počne Damir, stisnute šake. Mrzim što ima pravo. Ali mrzim i što ga boli kada to izgovori. Eh, brate.

“Ja sam vas našao u ovom neredu, nisam ga ja napravio! Vi ste šutjeli kad sam vikao! Sjetite se samo dok sam pokušavao—”, ali ne dovršim. Milica sjeda pored mene, ramena joj drhte.

“Ne možete se vi nikad dogovoriti. Otkad je tata ostao bez posla, svatko vuče na svoju stranu. Mama ne spava, meni je muka, a vi se… Poništite jedan drugoga. Ako Lejla ne dođe, nije ona pobjegla od Filipa, nego od svega ovoga!” Kroz glas joj curi suza, njezina prva ovog mjeseca, znala sam.

Mama baca tanjur u sudoper, ne okreće se. Tata jeza, pogrbljen od ratnih rana, samo se povuče u sobu. Ostajemo Damir, Milica i ja. Damirova ljutnja kipi, ali sada više ne bježi.

“Zašto uopće misliš da imaš pravo dolaziti kad nas više ne poznaješ? Vraćaš se kad ti treba, ne kad nama trebaš!” povikne. Milica ga štušno pogleda, ali ne kaže ništa. Moje srce kao da se želi ispričati, ali još uvijek ponos ne da – ili se samo bojim.

“Druže, brate, gdje mi je nestao dom? Kako ću vratit ovo što je prošlo dok sam bježao u drugi grad? Da li sam ja izdao nas kad sam otišao, ili ste me vi otjerali?” Misli vrije, grlo suho. Svi nešto izgubismo.

Prolazi sat, a onda čujem tiho: “Znaš, Filip, možda nisam najbolji brat, ali nisam ni tvoj neprijatelj. Trebali smo razgovarati onda, ne sad poslije svega.” Damir, dok gleda u pod.

Milica šapće: “Sutra je dan kad mi otac ima rođendan. Dođite svi za isti stol, kvragu sve stare priče… Nećemo više imati priliku, možda.”

Te noći, ležeći u sobi pod starim krovom, gledam prazne zidove s posterom Dinama kojeg sam zalijepio kao klinac. Slušam zvukove kuće, žubor Dalmatinske kiše, i pitam se – može li ova obitelj pronaći put natrag iz provalije međusobnih rana i tišine, ili je, kao Lejla, zauvijek nestala iz naših života? Da sam ranije pokucao, bi li stvari bile drukčije? I, najviše od svega – što meni znači oprost, i ima li smisla tražiti ga ako možda nisam jedini koji je griješio?

Hoćete li vi išta reći svojoj obitelji, dok nije prekasno?