Svaki dan kuham ispočetka jer Petar ne jede ostatke: Pucam od umora i više ne znam kako dalje

„Neću to. To je od jučer.”

Petrov glas je presjekao kuhinju kao nož. Stajala sam s kutijom sarme u rukama, još hladnom od frižidera, i gledala ga kako se mršti kao da sam mu ponudila nešto pokvareno, a ne večeru koju sam kuhala tri sata.

„Petre, došla sam s posla. Umorna sam. Ovo je normalno, ljudi jedu ostatke…”, šapnula sam, više sebi nego njemu.

On je bacio ključeve na stol. „Meni nije normalno. Hoću svježe. Ako može moja mater, možeš i ti.”

Ta rečenica — „moja mater” — uvijek me zaboli na istom mjestu. Kao da sam u takmičenju koje nisam ni prijavila.

Zovem se Zuzana. Živimo u stanu na četvrtom spratu, bez lifta. Radim u jednoj trgovini u centru, na nogama cijeli dan. Petar vozi kombi, vraća se gladan i nervozan. A ja već godinama živim u njegovom ritmu tanjira.

U šest ujutro dižem se prije alarma, jer „topli doručak drži kuću”. Jaja, kobasica, ponekad uštipci kad mu se prohtije. Kad stavim pahuljice, samo slegne ramenima i kaže: „Jesam ja dijete?”

Nekad sam voljela kuhati. U studentskim danima u Zagrebu pravila sam grah za društvo, smijali smo se i jeli iz istog lonca. Sad kuham u tišini, slušam kako sat otkucava i kako mi misli postaju teže od šerpe.

Jedne nedjelje, poslije ručka kod njegove majke Ružice u Kiseljaku, ona me povukla u stranu. „Zuzana, žena mora držat’ muža preko stomaka. Petar je navikao na red.”

„A ko drži mene?”, izletjelo mi je. Ružica se nasmiješila, ali oči su joj ostale hladne.

Kad smo se vratili kući, Petar je otvorio frižider i vidio dvije posude. „Šta je ovo?”

„Musaka… da imamo za sutra.”

„Neću sutra musaku od danas.”

U tom trenutku nisam više vidjela musaku. Vidjela sam sve svoje prespavane snove, propuštene kafe s prijateljicama, sve šetnje koje sam odbila jer „moram doma, imam kuhanje”. Vidjela sam i prazan dio mene koji se širi svaki put kad mi kaže da nisam dovoljna.

„Petre,” rekla sam, glas mi je zadrhtao, „ja nisam restoran. Nisam ni tvoja majka.”

On se okrenuo, zbunjen i ljut. „Šta sad dramatiziraš? Pa samo tražim normalno.”

„Normalno je da se poštuje tuđi trud.” Srce mi je lupalo. „Ako nećeš jesti ostatke, onda kuhaš ti. Ili naručuj. Ili jedi kruh i sir. Ali ja… ja ne mogu više ovako.”

Prvi put je u kuhinji nastala tišina u kojoj sam čula sebe.

Petar je sjeo, gurnuo tanjir od sebe. „Ti meni prijetiš?”

„Ne,” rekla sam i osjetila kako mi suze peku oči, „ja se spašavam.”

Te noći nisam oprala suđe. Nisam složila kuhinju kao da se ništa nije desilo. Legla sam u krevet i gledala u plafon, dok je on na kauču šutio. U meni se miješala krivnja i olakšanje, kao dvije vode koje se nikad ne spoje.

Sutra sam mu ostavila poruku na stolu: „U frižideru je ručak. Ako ga ne želiš, imaš broj dostave. Ja poslije posla idem na kafu s Amrom.”

Kad sam izlazila, ruke su mi se tresle, ali noge su mi bile čvrste. Nisam znala hoće li se promijeniti, hoće li me kazniti šutnjom ili bijesom. Samo sam znala da više neću nestajati u loncima.

Je li ljubav stvarno to da se svaki dan dokazuješ tanjirom? Ili je ljubav i to da kažeš „dosta” prije nego što potpuno pregoriš?