Gdje su moje čiste čarape?

“Gdje su moje čiste čarape, Sabina? Zar je toliko teško pratiti običnu stvar u ovom stanu?!” Amir opet bijesni iz hodnika dok prazni nizak drveni ormarić. Jutro tek počinje, a potpuna nervoza caruje našim malim stanom na Dobrinji. Sjedim za stolom, gledam kroz prozor, pokušavam uloviti minutu mira prije posla, ali njegov povik reže kroz kuhinju jače od mirisa tek skuhane kafe. Razmišljam, moj otac je godinama prao svoje čarape sam. Govorio je: “Tuđe pranje čarapa je isto kao da ti netko nosi kožu. Ne može, Sabina, to su osobne stvari.” Moja majka ga je zbog toga poštovala, a ja sam poštivala njih oboje. Ovdje, u našem stanu, pravila su nevidljiva, kao da nemamo dogovor, samo zahtjeve i ljutnju.

Prošla sam pored njega, izbjegavajući kontakt očima. Amir siječe pogledom, kao što sam odavno navikla. “Čarape ti nisu u pranju jer ih nisi stavio u koš! Gdje očekuješ da ih nađem, po prozorima?” Osjeća se povrijeđen, ali gora je ova bespomoćna ljutnja. Njegova majka je cijeli život prala, peglala, slagala. Često ponavljao za večerom: “Žene su tu radi kuće, muškarci rade vani, svatko ima svoj dio.” Lupanje ormarom, pa zvuk razbacanih stvari po podu. “Čarape su ti problem? Imam punu ladicu problema već mjesecima, a ti si usredotočen na svoja glupa stopala!” – ne mogu više zadržati glas.

Sjećam se kako sam prije dvije godine sjedila kod oca, na drvenoj ljuljački iza stare kuće u Zenici. Pričali smo o braku, o kompromisima. “Kćeri, ne smiješ dozvoliti da ti netko usisa život kroz sitnice. Bit ćeš nečija žena, ali budi svoja”, rekao je tiho, gledajući kako ruža propinje prema suncu. Tad sam mislila da sam dovoljno jaka. Sad gledam sebe kako skupljam njegove isprljane čarape po stanu, doživljavam krivnju kad fali jedna košulja. Podsjeća me svaki dan što nije uredno, što nije savršeno. “Nije to moj posao!” kažem, ali u sebi drhti ona djevojčica koja želi mir u kući.

“Ne mogu vjerovati! Tvoja mama sve radi za tvog tatu, a ti ne možeš ni osnovno!” – Amir izbaci čarape iz ormara i gazi po njima dok traži onu zadnju čistu. Ne zna da je moj otac sam prao sve svoje stvari i da ga je majka zbog toga još više voljela. “Znaš li ti išta o odricanju?”, upita, ljutito. “Znaš li išta o pravoj ženi? Svaka normalna supruga brine za muža!”

Za stolom je još hladno od noći. Sjedam, pokušavam popiti kafu. Osjećaj mi raste u prsima, kao da će srce eksplodirati. Svjesno ne odgovaram odmah, jer svaki daljnji komentar vodi do svađe. Zamišljam ružu iz dvorišta, kako cvjeta ne obazirući se na kamenje oko sebe. “Ne želim biti tvoja majka”, napokon kažem tiho. “Ne želim biti žena koja se svodi na prljave čarape i košulje.”

Amir me pogleda prvi put tog jutra. “A čiji ćeš biti? Ja sam tvoj muž, nije dovoljno samo biti tu, treba raditi…”

Podignem obrve. “Ako nije dovoljno što radim svaki dan, spremam, kuham, nosim kući, što ti je onda dovoljno? Kakva to žena želiš kraj sebe? Bolju, poslušniju, nijemiju?”

On okrene leđa, vrata ormara udare o zid, zvuk odzvanja iznad djetetova sna u susjednoj sobi. Nijedno dijete još nemamo, ali osjećam kao da je naša priča već ispričana. Zašto me vrijeđa zbog čarapa? Jer je lakše nego priznati da mu smeta što sam drugačija, što neću slijediti tuđe uloge. Jer ne zna što znači poštivati osobu pored sebe, a ne naviku kuće iz djetinjstva.

Na poslu me kolegica Mirela gleda zabrinuto. Zna već po mom stavu što se događa kod kuće. “Opet Amir?” šapuće u kantini dok otvaramo jogurte. Klimnem glavom, oči mi navlaže. “Znaš, kod mene isto, samo mi to ne govorimo naglas. Oni razbacaju, mi pokupimo… I tako godinama. Svi šute, jer dok šutiš, barem se ne svađaš.”

“Ali to uništava”, kažem ne trepćući. “Uništava polako, iznutra.”

I na povratku kući mislim kako je moj otac bio drukčiji. Danima bih ga pitala zašto sam izabrala baš Amira. “Srce zna što mu treba, dok ne shvati da mu treba više.”

Večer je, vraćam se kući, zateknem ga pred televizorom, noge u starim, rupičastim čarapama. Nije ih bacio, nije dohvatio praonicu ni danas. Sjedam nasuprot, udišem mirise kuće, umorne, ženske ruke na koljenima. “Sabina, gdje mi je plava košulja?” pita pokorno. “Tamo gdje si je ostavio, Amir.” Nema svađe, čak ni podignutog tona. Samo šutnja. Gledam ga, promatram nas kao iz tuđe priče. Jesam li pogriješila što sam pristala na ove podjele? Ili bih tek pogriješila kad bih pristala biti još jedna žena koja nosi tudje rublje na svojim leđima?

Ponekad se pitam, ima li još žena oko mene koje ostaju tihe zbog pokoje izgubljene čarape, ili ćemo možda jednom zajedno reći: “Vrijeme je da i muškarci nauče prati svoje čarape?”