Šampanjac, sramota i osveta – noć kad sam prosula sve (i piće i život)

„Jesi ti normalna?!“ čujem kroz muziku i zveket čaša, dok mi šampanjac curi niz rukav i kaplje po crnoj kravati čovjeka kojeg u gradu svi zovu samo – Gazda.

Stojim ukočena s tacnom u ruci, kao da me neko zalijepio. U sali svadba, harmonika dere, ljudi urlaju „Živjeli!“, a ja gledam kako mu se mjehurići slijevaju po košulji, kao da mu se rugaju. I onda tišina… ona balkanska tišina kad svi odjednom prestanu jesti i samo čekaju nečiju sramotu.

Gazda me pogleda onim osmijehom što nije osmijeh nego prijetnja. „Mala… znaš ti ko sam ja?“ kaže, mirno, a oko nas se već skupljaju njegovi ljudi u odijelima, kao da su izašli iz neke loše serije.

„Oprostite, stvarno… kliznulo mi…“ promucam, ruke mi se tresu. Osjećam kako mi se lice pali. U glavi mi samo: *Nemoj sad, Bože, nemoj sad.*

A onda konobar Marko šapne iza mene: „Ajde, bježi… nije ovo običan gost.“

Ne stignem ni trepnuti. Gazda mahne i jedan od njegovih, neki Ćiro s tetovažom krunice na vratu (naravno), uzme me za lakat kao da sam vreća krompira. „Idemo mi malo vani.“

Vani hladno, a meni vruće od stida. Čujem kako se vrata sale zatvaraju i muzika opet grmi, kao da se ništa ne dešava. Kao da sam ja samo mrlja na njegovoj košulji.

„Molim vas… ja radim ovdje, imam smjenu…“ pokušavam, glupo, kao da njih zanima moja smjena.

Gazda priđe bliže. Osjetim mu parfem, skup, težak. „Znaš šta je problem? Nije šampanjac. Problem je što si mislila da možeš.“

„Mislila šta?“ suze mi stoje u očima, ali ne dam im da padnu.

„Da mi se desi nešto… i da prođe.“

I onda krene ono što ne želim nikome. Neću ulaziti u sve detalje, jer mi se i sad želudac okrene. Samo ću reći: izveli su me pred ulaz, gdje su gosti izlazili pušit i slikati se. I umjesto da me puste da odem u wc da se presvučem, on napravi show.

„Da vas naučim kulturi,“ kaže glasno, da svi čuju. Neko se nasmije. Neko okrene glavu. Neko snima. Naravno da snima… živimo u vremenu kad je tuđi pad tuđi TikTok.

Ćiro donese neku mašinicu. Mislila sam da se šali. Kunem se. A onda osjetim prvi potez preko glave.

„Ne! Nemojte!“, vrištim, ali glas mi pukne. Kosa mi pada na jaknu, na asfalt. Čujem kako neko kaže: „Jao, što je ružno…“ a druga žena doda: „Ma ko joj kriv kad se pravi pametna.“

U tom trenutku nisam osjećala ni hladnoću ni sram više. Samo prazninu. Kao da mi je neko ugasio struju u tijelu.

Kad su završili, Gazda se sagne i tiho mi kaže: „I da se više nikad ne raspituješ za brata. Jesmo se razumjeli?“

E tu mi se sve prelomilo.

Jer brat. Moj Dino. Nestao prije šest mjeseci. Svi su mi govorili: „Ma otišao u Njemačku, ne javlja se, znaš kakvi su muški.“ Ma da, otišao bez dokumenta, bez ičega, ostavio mami samo poruku „Vraćam se brzo“. Brzo… evo pola godine.

Ja sam jedina kopala. Zvala, pitala, smarala. I jednom, prije par sedmica, neko mi je šapnuo u kuhinji restorana: „Dino je radio nešto za Gazdu. Dug. Ne pitaj.“

I sad mi ovaj čovjek, kojem sam prosula piće, izgovori bratovo ime kao da mi je pročitao sve misli.

„Kako znate za Dinu?!“ izleti mi, grlo mi gori.

Gazda se nasmije. „Mala, u ovom gradu ništa ne nestaje… samo se skloni.“

Vratili su se unutra kao da su samo izašli na cigaru. A ja sam ostala vani, ošišana do kože, mokra od šampanjca i suza koje su mi tek tad krenule same, bez pitanja.

Došla sam kući u zoru. Mama me pogleda i samo sjedne na stolicu. „Isuse… šta su ti uradili…“ i počne se krstiti, a onda, naravno, pređe na ono naše: „Šta si ti njima rekla? Jesi ti nekog izazvala? Jesam ti ja govorila…“

„Mama, nije do mene. Dino…“ kažem i glas mi zadrhti.

Ona zanijemi. „Ne spominji to. Nemoj da nam još i kuću zapale.“

Tad sam prvi put u životu osjetila da sam sama, iako sjedim s vlastitom majkom.

Ali… znate šta? Kad ti uzmu kosu, kad ti uzmu obraz pred svima, kad te pretvore u vic – ostane ti samo jedna stvar: istina. I tvrdoglavost. Ona balkanska, što te tjera da ideš glavom kroz zid i još se smiješ kroz suze: „E, sad ćeš vidit.“

I dok sam prala šampanjac s jakne, iz džepa mi ispadne nešto. U gužvi mi je neko gurnuo papir. Mali račun, zgužvan. Na njemu samo adresa i vrijeme. I potpis: „D.“

Ne znam jel Dino to ostavio… ili je neko drugi htio da ja dođem tamo.

Samo znam da mi se Gazdin glas vrti u glavi: „Da se više nikad ne raspituješ.“

A ja gledam svoju obrijanu glavu u ogledalu i mislim… možda je ovo bio trenutak kad su htjeli da se slomim.

Ali šta ako su me, budale, baš tad napravili opasnom?

Šta biste vi uradili na mom mjestu… biste li šutili i pravili se da se ništa nije desilo? Ili biste otišli na tu adresu, pa makar zadnje bilo?