Dan kad mi je jedan poziv razvalio život u komadiće

“Gospođo, vaš muž je imao prometnu. Molim vas dođite odmah.”

Stajala sam u kuhinji, bosa, s onom jeftinom kavom iz Konzuma u ruci, i samo mi je šalica ispala. Kava po pločicama, ja po živcima. U glavi mi samo: “Ne, ne, ne…” A onda tišina. Ona prava, kad ti srce lupa ko da će pobjeći kroz grlo.

Zovem ga. Naravno — ne javlja se. Zovem njegovog brata Nermina u BiH, jer mi prva misao bude: možda je s njim bio? Nermin se javlja pospan:

“Šta je, Ajla, jel’ gori nešto?”

“Nermine… Emir je u bolnici. Nesreća. Ne znam ništa.”

Sekunda šutnje. I onda njegov glas, onako prebrz:

“Ma… kako nesreća? On je jutros… ma ništa. Idem ja zvat.”

Ma ništa? U tom “ma ništa” osjetiš da ima nešto. I to veliko.

Uletim u taxi, vozač me gleda kroz retrovizor: “Gospođo, jel’ ste dobro?” Ja: “Nisam, al’ ajmo.” I naravno, u toj panici zaboravim novčanik. Klasično ja. U glavi mi sto scenarija, a realnost mi je da nemam ni 20 eura u džepu.

Dođem u bolnicu, trčim ko u turskoj seriji, samo mi fali ona dramatična muzika. Na šalteru sestra mrtva-hladna:

“Ime i prezime?”

“Emir Hadžić.”

Ona tipka, podigne obrve: “Aha… vi ste supruga?”

“Jesam. Šta je s njim?”

“Stabilan je. Al’… pričekajte da dođe doktor.”

Kad ti kažu “al’”, to ti je ko da ti netko gurne led niz leđa.

Sjedim u hodniku, ruke mi se tresu, i odjednom čujem glas koji mi je poznat do zla Boga.

“Ajla?”

Okrenem se — njegova mama, teta Sabina, u kaputu preko pidžame, kosa na sve strane. I iza nje… neka cura. Mlada, skockana, nokti kao kandže, faca ko da je došla na kavu, ne u hitnu.

Sabina me pogleda i odmah krene:

“Nemoj sad pravit scene, molim te.”

Ja: “Kakve scene? Ko je ova?”

Cura se ubaci, hladno: “Ja sam Lejla.”

I tad mi mozak napravi error. Lejla… to ime sam već vidjela. Na njegovom mobitelu. Jednom sam pitala, on mi rekao: “Ma kolegica s posla, ne budi ljubomorna.” Ja ispala luda, naravno.

Sabina šapće, ali dovoljno glasno da čuju i zidovi: “Emir je bio s njom u autu.”

Meni se smrklo usred bijela dana.

“Molim?”

Lejla se pravi pametna: “Nije to kako ti misliš.”

Ja: “A kako je? Kako je to, Lejla? Kao… poslovni sastanak u autu u 7 ujutro?”

I onda Sabina, kraljica pasivne agresije, kaže:

“Ajla, ti si uvijek bila… malo teška. Nisi mu davala mira.”

E tu mi je puk’o film. Ne onaj mali, nego IMAX.

“Teška? Ja teška? A vaš sin vozi s ‘kolegicom’ i završi u bolnici, i JA sam teška?!”

Ljudi u hodniku gledaju, sestra prilazi: “Gospođo, smirite se.” Ja: “Kako da se smirim, života ti?” 😭

Doktor izađe i kaže: “Gospodin Hadžić ima potres mozga i prijelom ruke. Bit će dobro, ali mora mirovati.”

Ja u sebi: super, mirovati… a meni duša na intenzivnoj.

Puste me kod njega na minutu. Emir leži, blijed, gleda me onim svojim očima kao da sam mu ja spas.

“Ajla…”

Ja: “Nemoj. Samo nemoj.”

On proguta knedlu: “Nije… nije to što misliš.”

Ja se nasmijem, ono, histerično: “E moj Emire, to mi je već rečenica godine.”

On šapće: “Lejla je… trudna.”

Meni se svijet doslovno zaljulja. Kao da su mi izmakli stolicu, pod, sve.

“Šta?”

On: “Ne znam šta da radim…”

Ja: “Ne znaš šta da radiš? A kad si radio to što si radio, tad si znao?”

I samo mi krenu suze, ali onako bijesne. Ne one romantične iz filmova, nego one što peku i sramote te pred svima. 💔

Izletim van, Sabina me dočeka kao da je ona žrtva:

“Ajla, nemoj sad… porodica smo.”

Ja: “Porodica? Vi ste porodica. Ja sam ovdje očito samo gost koji plaća račune i šuti.”

Lejla se približi i kaže: “Ja nisam htjela ovo ovako.”

Ja: “A kako si htjela? Da ti ja donesem dekicu i čaj?”

I najgore… nije čak ni to što je ona trudna. Najgore je što mi u glavi vrti sve sitnice: kad je Emir kasnio, kad je skrivao ekran, kad je govorio da sam paranoična, kad me uvjeravao da umišljam. I ja sam mu vjerovala. Jer kad nekog voliš, ti si sebi najgori neprijatelj.

Sad sam doma, gledam onu kavu što se osušila na pločicama i mislim… sve je krenulo od jedne šalice i jednog poziva. I odjednom ne znam ko mi je muž, ko mi je obitelj, ko sam ja.

Kako se poslije ovoga opet vjeruje nekome? Jel’ to povjerenje ikad dođe nazad, ili jednom kad pukne — gotovo je zauvijek?