Frižider nije menza! Milica i ekipa su mi pojeli živce… i sve iz zamrzivača

“MAMA, mi smo samo malo gladni…”

Stojim u kuhinji u papučama, kosa mi na pola vezana, na pola živci, i gledam kako mi neki klinac kojeg ne znam po imenu reže zadnju fetu pršuta kao da je na domjenku u hotelu. A moja Milica stoji kraj štednjaka, mrtva hladna, i govori: “Pa šta, mama, ljudi su došli.”

Ljudi. 😂 Ljudi su došli svaki dan već treću sedmicu.

Znači, krenulo je nevino. Prvo je došla Ana iz razreda, pa Marko, pa ona Ema što uvijek ima slušalice i jede samo “bez glutena” (al’ zato ima apetit za moje palačinke s Nutellom, naravno). Onda se odjednom pojavljuje i Dino, i neki Nikola, i još dvojica što se samo stvore kao Pokémoni kad osjete miris pohanog.

Svaki dan nakon škole: “Samo ćemo malo kod nas.” Malo kod nas = četiri sata, tri ture sendviča, dva litra soka i jedno “tetaaaa imate li još čipsa?”

U početku sam šutjela. Ajde, djeca, nek’ su doma, bolje nego po parku. I ja sam bila ta mama koja kaže: “Jedite, djeco, ima!”… ali brate, nisam ja Konzum na akciji.

Jučer sam kupila 2 kg mesa, planirala ručak za danas i sutra. Danas dođem s posla, otvaram zamrzivač… PRAZNO. Kao moj račun 25. u mjesecu.

Pitám Milicu: “Gdje je meso?”
Ona: “A pa… pravili smo tortilje.”
Ja: “Mi? Ti i tvoja firma?”
Ona se nasmije onako bezobrazno slatko: “Mama, nemoj dramit.”

Nemoj dramit. U mojoj kuhinji. Dok mi dijete hrani pola grada.

I onda kulminacija danas… Uđem u kuću i čujem iz dnevnog boravka:
“Neee, nemoj uzimat taj sir, to je onaj fini!”
Fini sir?! Moj sir. Kupljen jučer. Za moju platu.

Ulazim, a njih šest sjedi kao u kafani. Čarape na mom kauču, čaše po stolu, mrvice svuda. Jedan drži daljinski kao da je on gazda kuće.

Kažem ja mirno (lažem, glas mi se tresao): “Milice, dođi u kuhinju.”
Ona dođe, koluta očima.
Ja: “Ovo više nije normalno. Svaki dan. Sve pojedete. Niko ni ‘hvala’, ni ‘mogu li pomoći’, ni ‘izvolite 10 eura za namirnice’.”
Ona: “Pa šta sad, hoćeš da ispadneš škrtica? Sramotiš me pred društvom!”

E tu mi je puklo nešto u prsima. Znaš ono kad se osjećaš kao bankomat, kuharica i čistačica u jednom, a još ti kažu da si TI problem.

Izletjelo mi: “Ne sramotim ja tebe, nego ti mene praviš budalom! Frižider nije menza, Milice!”

U tom momentu iz dnevne sobe se čuje Marko: “Je l’ ima još onog kolača?”
Ja samo pogledam u plafon… i mislim se: Bože, daj mi snage da ne postanem vijest na portalima. 😅

Milica se zacrvenila, oči joj se napunile suzama, ali nije bila ona “žao mi je” tuga… nego bijes.
Kaže: “Ti ništa ne razumiješ! Svi drugi roditelji su cool, samo ti praviš problem!”

Ja: “Cool? Super. Nek’ onda idete kod tih cool roditelja svaki dan.”

I onda ona zgrabi ruksak i zalupi vratima tako da mi je slika s vjenčanja skoro pala. Izađe i ekipa za njom, a Ana me pogleda kao da sam joj upravo ukinula ljudska prava.

Ostala sam sama u kuhinji, gledam sudoper pun tanjira, mrvice po stolu i moj “fini sir” u nekoj polupraznoj vrećici. I srce mi se steglo. Jer… nije meni do sira. Nego do toga da se osjećam kao da mi je vlastito dijete okrenulo kuću protiv mene.

Muž Mirza dođe kasnije, ja mu sve ispričam, on samo kaže: “Pa reci joj nek’ naplaćuje ulaz.”
Ja se nasmijem kroz suze, ono balkanski: haha da ne poludiš. 🙃

Ali onda me uhvati grižnja savjesti. Šta ako sam pretjerala? Šta ako je samo htjela da joj kuća bude mjesto gdje se osjećaju sigurno? A opet… gdje sam ja u toj priči? Jesam li ja nečija mama ili sam catering servis?

Ne znam… Je l’ vi postavljate granice svojoj djeci i njihovim “prijateljima” ili šutite dok vam ne pojedu i živce i zadnju konzervu ajvara?
Kako da budem dobra mama, a da se ne osjećam iskorišteno?