Kad ti se svijet okrene: Mama i bivši protiv mene
Stojim pred maminim vratima i čujem Darija kako se smije, onim svojim smug glasom, i govori: „Ma Ivana će to prihvatit. Njoj je ionako sve drama.“
A moja mama, moja rođena mama, mrtvo hladno: „Pa neka se malo smiri. Ana je kod tebe mirnija. Ovdje bar ne galami.“
Ja ono… WTF? 😳 Doslovno mi se želudac okrenuo. K’o da sam ušla u tuđi film, a ja sam sporedni lik.
Uđem u stan bez kucanja, jer naravno da imam ključ (još). Mama se trzne, Dario se pravi fin. On u jakni, kao da je došao „na kavu“, a na stolu papiri. PAPIRI.
„Šta je ovo?“ pitam, glas mi puca, a pokušavam bit normalna.
Mama odmah kreće s onim svojim: „Ivana, nemoj odmah. Samo razgovaramo.“
Dario se ubaci, sav smiren, glumi psihologa: „Gledaj, Ana ima rutinu kod mene. I škola joj je bliže. Ti si stalno u stresu, posao, nervoza…“
Ja: „A ti nisi u stresu? Ti si čovjek koji je zaboravio platit alimentaciju tri mjeseca i onda kupio felge. FELGE, Dario.“ 😤
On se nasmije kao da sam rekla vic. „Ajde, nemoj sad pred tvojom mamom.“
Pred mojom mamom… a ona sjedi i klima glavom! Kao da sam ja problem od 12 godina koji ne zna vezat pertle.
„Ivana, realno,“ kaže mama i uzdahne onako teatralno, „ti si zadnjih godinu dana… kako da kažem… stalno na rubu. Ana to osjeti.“
Osjeti? Ana osjeti i kad ja glumim da mi je okej, a u sebi se raspadam. Osjeti i kad dođe iz škole i pita: „Mama, jel tata opet ljut na tebe?“
Ja se okrenem prema Dariju: „Šta ti njoj pričaš? Šta pričaš Ani?“
On digne obrve: „Ništa. Samo istinu. Da je bolje da bude kod mene češće.“
A mama: „Dario je sazrio, Ivana. Vidiš da se trudi.“
Sazrio. Čovjek koji mi je prije dvije godine rekao: „Ti nisi žena, ti si projekt.“ Sad je sazrio jer je kupio Air fryer i zna skuhat piletinu bez da zapali kuhinju? 🙃
U tom trenutku izlazi Ana iz sobe, u pidžami, sa onom kosom na sve strane. Pogleda mene, pogleda njih. Kao da je već navikla na taj trio.
„Mama…“ kaže tiho. I ja se slomim iznutra.
„Ljubavi, došla sam po tebe,“ kažem, ali mi glas zvuči kao da molim, a ne kao majka.
Ana pogleda mamu (bakuuuu), pa Darija. I kaže: „Tata je rekao da će me vodit na more ako budem kod njega.“
E tu mi je došlo da vrištim. Jer naravno da je obećao more. On uvijek kupuje ljubav obećanjima. A mama odmah: „Vidiš, Ana se raduje. Šta fali da ide? Pa ti možeš malo odmorit.“
Odmorit. Kao da sam ja umorna jer se ne znam organizirat, a ne jer mi se život raspao na smjene, kredite i tuđe komentare.
„Mama, jel ti mene uopće čuješ?“ pitam. „Ti sjediš s mojim bivšim i planiraš moje dijete kao da sam… ništa.“
Ona se uvrijedi momentalno, klasično: „Nemoj mi tako. Ja samo mislim na Anu. Ti sve shvatiš osobno.“
A Dario, naravno, ubaci završni udarac: „Možda bi bilo najbolje da privremeno pređe kod mene. Znaš… dok se ti ne stabiliziraš.“
Stabiliziraš. Kao da sam neki nestabilni namještaj iz Ikee. 😑
Uzimam papir sa stola. Neki prijedlog „dogovora“ o skrbništvu, već popunjen, već spreman. Mama ga je očito čitala prije nego sam došla.
„Ti si to potpisala?“ pitam mamu.
Ona šuti sekundu predugo.
„Nisam potpisala… samo sam… gledala…“
A ja osjećam kako mi suze idu, ali neću pred njima plakat, majke mi. Samo kažem: „Ana ide sa mnom danas. O svemu ostalom ćemo pričat s odvjetnikom.“
Dario se nasmije: „Aha, opet prijetnje. Ivana, smiješna si.“
Mama: „Nemoj radit cirkus.“
Cirkus? Cirkus je kad te rođena majka proda za mir u kući i lažnu sliku „normalne obitelji“.
Ana uzme moj rukav i šapne: „Mama, nemoj se ljutit…“
I tu mi se srce raspalo na komadiće, jer moje dijete misli da je ona kriva.
Izašle smo iz stana, ja drhtim, Ana me drži za ruku. Na stubištu mi zvoni mobitel. Mama. Ne javim se. Dario šalje poruku: „Razmisli, nemoj bit tvrdoglava.“
Tvrdoglava. Kao da je ljubav prema djetetu tvrdoglavost.
Sad sjedim u kuhinji, pijem hladnu kavu od jutros (jer naravno) i gledam Anu kako boja nešto za školu, a ja ne znam jel da plačem ili da se smijem od muke. 😅💔
Kako je moguće da te najbliži uvjere da si ti problem, a samo pokušavaš bit mama? Jel sam ja luda ili se ovakve stvari svima dešavaju… i svi šute?