Kad mi je Azra pala pred očima, svijet mi je stao na sekundu

“Adnane… nije mi dobro…” To su bile zadnje normalne riječi koje mi je Azra izgovorila prije nego što se samo srušila nasred kuhinje. Majko mila, meni se i sad ruke tresu dok ovo pišem. Sekundu prije je stajala pored šporeta, gunđala kako sam opet ostavio hljeb otvoren i da će se osušit, a sekundu poslije leži na podu, blijeda k’o zid. Ja vičem: “Azra! Azra, bona, gledaj me!” A u glavi haos, srce lupa k’o da će iskočit, telefon mi ispada iz ruke, ne mogu ni broj hitne da ubodem kako treba.

Hitna je došla brzo, hvala Bogu i tim ljudima, ali meni je tih desetak minuta bilo k’o deset godina. U autu za bolnicu sjedim sav ukočen, a doktor nešto pita, ja odgovaram napola, ne znam ni šta pričam. Samo gledam Azru i mislim: ne, ne, ne, ne može ovo nama. Ne danas. Ne ovako.

Kad smo stigli, nastao je onaj bolnički haos koji niko ne razumije dok ga ne doživi. Nose je unutra, mene zaustavljaju na vratima. Kaže doktor ozbiljnim glasom: “Gospodine Adnane, mora hitno na operaciju.” Kad nisam pao zajedno s njom, ne znam. Samo sam ga gledao i pitao: “Hoće li bit dobro?” A on ono standardno, što ti još više zaledi krv: “Učinit ćemo sve što možemo.”

E ljudi moji, ta rečenica… to je najgora rečenica na svijetu. Znači ništa, a znači sve.

Sjedim u hodniku, ona plastična stolica tvrda k’o grijeh, oko mene ljudi prolaze, neko plače, neko šuti, neko zove rodbinu. Ja zovem njenog brata Mirzu. Kažem mu: “Brate, Azra je u sali.” Samo muk s druge strane, pa kaže: “Dolazimo odmah.” Onda zovem svoju mamu Eminu, a ona čim je čula moj glas, odmah: “Šta je bilo, sine?” Ja tu puknem. Znači, nisam ni znao da čovjek može tako plakat na sred hodnika, pred svima, bez imalo stida. Baš me briga, nek gledaju.

Došli su svi. Mirza, njegova žena Lejla, moja mama, tetka Senada… klasika naša balkanska, za pola sata nas ima k’o da pravimo svadbu, samo što niko ne priča glasno. Mama mi je donijela vodu i rekla: “Uči nešto, sine. Drži se Boga.” I stvarno, u tom momentu nisam znao više ništa osim da spustim glavu i molim. Nisam tražio ni pare, ni posao, ni sreću, ništa. Samo: “Bože, nemoj mi je uzet. Samo nemoj Azru.”

I tad me baš sastavilo. Sve mi je prošlo kroz glavu. Kako se svađamo oko gluposti, oko računa, oko toga što ostavljam čarape pored kreveta, kako me tjera da idem po pavlaku u 9 navečer jer je “zaboravila”, a ja gunđam k’o zadnji penzioner. Kako zaspi na kauču uz seriju i još tvrdi da “nije spavala, samo je odmarala oči”. Kako me nervira i kako je volim više nego što joj ikad kažem.

Čekanje je trajalo satima. Ili minutama. Iskreno, nemam pojma. U bolnici vrijeme ne ide normalno. Gledaš u ona vrata operacione sale i imaš osjećaj da ćeš poludit ako se ne otvore. Svaki put kad bi neko izašao u zelenom mantilu, ja bih skočio. Jednom me Mirza uhvatio za rame i rekao: “Sjedi, bolan, past ćeš.” A ja njemu: “Kako da sjedim?!” On šuti, oči crvene i njemu. Nije ni njemu bilo lako, to mu je sestra.

Kad je doktor konačno izašao, kunem vam se, noge su mi se odsjekle. Prišao je, skinuo masku i rekao: “Operacija je prošla dobro. Sad je najvažnije da se probudi i da oporavak ide kako treba.” Ja sam samo sjeo nazad na stolicu i počeo plakat i smijat se u isto vrijeme k’o budala. Mama govori: “Hvala Allahu”, tetka briše oči, Mirza me grli, ja ne znam jesam li živ.

Poslije su me pustili da je vidim. Leži, slaba, blijeda, ali diše, tu je. Tu je. Kad je otvorila oči, jedva me pogledala i promuklo rekla: “Jesam ti rekla da zatvoriš onaj hljeb?” E tad sam se nasmijao prvi put kako treba. Rekoh: “Jesam, ženo, sve ću zatvarat, i hljeb i usta i prozore, samo ti meni budi dobro.” Čak se i ona malo nasmijala. Onako jedva, ali meni je to bilo dovoljno da opet živnem.

Sad je kod kuće, oporavlja se polako, i svaki njen korak po stanu meni zvuči k’o najveća muzika. Nikad nisam mislio da ću biti presretan jer mi neko viče iz sobe: “Adnane, donesi mi punjač!” A evo jesam. Donosim i punjač i vodu i čarape i sve živo, bez pogovora. Dobro, skoro bez pogovora, da ne lažem baš na Facebooku 😅

Ova situacija me baš ošamarila. Mi mislimo ima vremena za sve. Da ćemo sutra reći “volim te”, sutra se izvinit, sutra sjest zajedno, sutra prestat nervirat jedno drugo. A život, jarane, ne pita ništa. Samo preokrene sto usred običnog dana.

Od tad više grlim Azru bez razloga, zovem mamu češće, i ne glumim mangupa kad me nešto boli. Jer jedan trenutak je dovoljan da shvatiš koliko je sve krhko i koliko malo treba da ostaneš bez onog što ti je cijeli svijet. 💔🙏

Recite mi, jesmo li stvarno postali ljudi koji sve važno ostavljaju za “poslije”?
Koliko puta moramo biti preplašeni do kostiju da bismo konačno počeli cijeniti one koje volimo?