Kad sam stala uz komšinicu, ostala sam skoro sama u zgradi i još uvijek ne znam jesam li uradila pravu stvar

“Nemoj više da je braniš, ispast ćeš budala zajedno s njom”, rekla mi je susjeda na stepeništu tako glasno da su i vrata od lifta ostala otvorena.

Tu me najviše zaboljelo to “zajedno s njom”. Kao da je komšinica s trećeg sprata neka sramota koja se može zalijepiti za čovjeka.

Sve je krenulo prije par mjeseci, kad je komšinici umro muž. Ostala je sama, penzija mala, noge je slabo služe, a djeca su joj vani. Jave se, pošalju nešto, ali nisu tu. U početku su svi iz zgrade bili puni saosjećanja. Nosilo se jelo, pitalo treba li šta iz apoteke, govorilo “tu smo ako zatreba”. Znam kako to ide, prvih sedam dana svi su dobri. Poslije svako svojim poslom.

Ja sam joj nastavila nekad uzeti hljeb, odnijeti nalaze iz doma zdravlja, pomoći oko papira za neku doplatu. Ništa veliko. Iskreno, nisam to radila samo zbog nje. I meni je trebalo da se osjećam kao neko ko nije skroz otupio. Djeca su mi odrasla, sin radi sezonski pa ga nema po pola godine, kćerka ima svoju porodicu i svoje brige. Muž mi je po cijeli dan šutio otkad je ostao bez stalnog posla, a ja kad dođem s posla i skuham ručak, imam osjećaj da samo služim i nikom ne trebam.

Komšinica bi me nekad zadržala po sat vremena. Priča se vrti, isto ponavlja, žali se, pa zaplače. Nekad me to znalo gušiti. Znala sam doći kući nervozna, a muž bi rekao: “Sama sebi to praviš. Ne možeš ti spašavati cijelu zgradu.” Ja bih se naljutila i rekla: “Lako je tebi pričati, ti makar imaš mene.” Sad vidim da sam i njega gurala od sebe tim svojim prkosom.

Problem je nastao kad se počelo pričati da komšinica “izmišlja” da joj je loše da bi joj ljudi nosili stvari. Jedna kaže vidjela je kako sama nosi kese s pijace. Druga kaže da joj je tražila da joj posudi nešto, pa nije vratila. Treća je rekla da stalno zove i smeta. I malo-pomalo, ljudi su je počeli izbjegavati. Kad je sretnu, samo kažu “evo, žurim”.

Ja sam tada, umjesto da šutim, rekla u haustoru: “Sramota je da ste svi bili dobri dok ste nosili tacne i gledali ko vas vidi, a sad vam je teška žena od sedamdeset i kusur godina.”

To je bilo dovoljno.

Od tad sam postala ona koja se “petlja”. Prestale su me zvati na kafu dvije žene s kojima sam godinama sjedila ispred zgrade. U prodavnici osjetim kad razgovor stane kad uđem. Jedna je rekla mojoj kćerki: “Tvoja mama sve prima srcu, još će joj se to obiti o glavu.” Kćerka me poslije zvala i rekla: “Mama, razumijem te, ali ne moraš ti svakoga nositi na leđima.”

Najgore je što nije sve bilo crno-bijelo. Istina je da je komšinica znala biti teška. Zvala me i kad ne treba. Jednom me nazvala dok sam bila kod doktora s mužem i naljutila se što se ne javljam. Drugi put sam joj odnijela lijekove, a ona rekla: “Mogla si i ranije.” To me presjeklo. Rekla sam joj: “Nisam ti ja kćerka ni služavka.” Ona je zašutjela, pa poslije tiho rekla: “Znam, ali nemam koga.”

I tu sam opet popustila.

Onda je došao pravi lom. Njena kćerka iz inostranstva došla je na nekoliko dana i nazvala me pred ulazom. Kaže: “Hvala vam za sve, ali mama se previše veže. Poslije od vas očekuje ono što mi ne možemo ispuniti.” Nisam znala šta da kažem. Osjetila sam se i iskorišteno i posramljeno. Kao da sam ja prešla neku granicu, a u isto vrijeme sam samo dizala recepte i kupovala mlijeko.

Kad sam to rekla mužu, on je prvi put stao na moju stranu, ali onako kako meni nije odgovaralo. Rekao je: “Eto vidiš. Sad se povuci i gotovo.” A meni to “gotovo” nije išlo. Jer ako se povučem kao svi ostali, šta sam onda? Ali ako ostanem, ispada da se guram tamo gdje mi nije mjesto.

Priznajem, i mene je vuklo to da budem viđena kao dobra. Nije sve bilo čista dobrota. Godilo mi je kad kaže da bi bez mene propala. Možda sam i zato kasno povukla crtu. Možda sam branila i nju i sebe, taj osjećaj da nekome značim.

Prije sedam dana srela sam je ispred lifta. Imala je kesu u jednoj ruci, drugom se držala za zid. Pitala me: “Jesi li i ti sad ljuta na mene?” Rekla sam: “Nisam ljuta, ali ne mogu više kao prije.” Samo je klimnula i rekla: “Dobro. Samo nemoj okretati glavu kad me vidiš.”

To me slomilo više nego sve priče po zgradi.

Sad joj pomognem kad baš vidim da treba, ali više ne sjedim po sat vremena i ne javljam se na svaki poziv. A sa ženama iz zgrade više nisam kao prije. Nisu me otjerale direktno, ali osjeti se. Kao da sam birala pogrešnu stranu u nekoj glupoj podjeli koju nisam ni htjela.

I evo, iskreno, ne znam jesam li pogriješila što sam javno stala uz nju ili što nisam ranije postavila granice. Htjela sam biti čovjek, a na kraju sam se i ja i ona osjećale još usamljenije. Biste li vi riskirali da vas ljudi u komšiluku počnu izbjegavati da pomognete nekome, ili je pametnije sačuvati distancu i svoj mir?