Zovem se Ivana i godinama osjećam kako me muževa obitelj polako guši. Svaki naš pokušaj da izgradimo miran život završava novim zahtjevima, zamjerkama i pozivima koji razaraju našu svakodnevicu. Pitam se koliko još mogu izdržati prije nego što puknem i kažem – dosta.
Nakon žestoke svađe s mužem, odlučila sam mu dokazati da nije u pravu kad tvrdi da možemo preživjeti mjesec dana jedući samo rižu. Svaki dan donosi nove frustracije, glad i napetosti u našoj obitelji, a ja se pitam jesam li otišla predaleko. Ova priča je moj pokušaj da pronađem pravdu, ali i odgovor na pitanje: što zapravo dobivamo kad želimo nekome vratiti istom mjerom?
Moje ime je Ivana i već godinama gledam kako moji svekar i svekrva iskorištavaju mog muža, Davora, kao da je bankomat. Svaki put kad napokon malo prodišemo s novcem, njihovi pozivi i molbe ne prestaju. Sve više osjećam kako se gušim između osjećaja dužnosti prema obitelji i vlastitog dostojanstva, pitajući se kad ću napokon reći što stvarno mislim.
Sve je počelo jednim običnim komentarom za stolom, ali iza njega se krila godina nepravde i nevidljivog rada. Ova priča vodi vas kroz moju borbu da budem viđena i cijenjena u vlastitoj kući, među onima koje najviše volim. Možda će se mnoge žene prepoznati u mojim riječima, možda će neki muškarci prvi put čuti što znači biti ‘nevidljiva ruka’ svakog doma.
Našla sam se rastrgana između želje da napokon kupimo svoj prvi stan i potrebe da pomognemo muževom bolesnom ocu. Svaka odluka nosi težinu, a osjećaj krivnje i odgovornosti ne prestaje me proganjati. Ovo je priča o ljubavi, žrtvi i granicama koje postavljamo između svojih snova i obitelji.
