Nikada neću zaboraviti trenutak kada je moj sin Amar, tada trogodišnjak, otvorio vrata policiji. Taj čin malog djeteta bio je naša slamka spasa iz godina nasilja i straha. Danas dijelim svoju priču kako bih ohrabrila sve koji šute iza zatvorenih vrata.
Nikada neću zaboraviti trenutak kad su mi javili da je moj sin Davor doživio nesreću. Kroz bol i očaj, suprug i ja morali smo donijeti najtežu odluku u životu – dopustiti da njegovi organi spase drugu djecu. I danas se pitam jesmo li učinili ispravno, ali znam da Davorovo srce kuca dalje, negdje u ovom svijetu.
Moja djeca su uvijek bila nemirna kod bake, a ja sam se osjećala rastrgano između njihove dosade i majčine tvrdoglavosti. Kroz napete razgovore, suze i smijeh, pokušavala sam pronaći način da svi budemo sretni. Ovo je priča o obitelji, kompromisima i ljubavi koja nas, unatoč svemu, drži zajedno.
Moje ime je Nađa i ovo je priča o meni i mojoj sestri Elmi, o tome kako nas je nasljedstvo stare kuće na selu natjeralo da se suočimo s godinama neizgovorenih riječi, zamjeranja i tuge. Kroz svađe, suze i sjećanja, pronašle smo put nazad jedna do druge. Ova kuća nije samo zidovi i krov – ona je naša prošlost, ali možda i naša budućnost.
Moje ime je Marija i mislila sam da sam napokon pronašla sreću kad sam rodila sina nakon godina borbe s neplodnošću. No, jedan telefonski poziv iz bolnice srušio je sve moje snove i natjerao mene i mog muža Darija da donesemo najtežu odluku u životu. Ovo je priča o boli, ljubavi i hrabrosti da se suočimo s istinom.
