Ovo je priča o jednom danu kada su se svi moji strahovi, nemoć i frustracije sudarili s nerazumijevanjem i pritiskom moje svekrve. Kroz suze svoje kćeri, vlastitu iscrpljenost i oštre riječi pod istim krovom, suočila sam se s pitanjem: koliko možemo izdržati prije nego što puknemo? Ova priča otkriva koliko su porodične granice tanke i kako nas ljubav i nerazumijevanje mogu istovremeno slomiti i ojačati.
Sve je počelo jednim običnim nedjeljnim ručkom, kad su moj muž i svekrva odlučili da bih ja trebala čuvati njegovu nećakinju jer sam „ionako na porodiljnom”. Odbila sam, jer već imam dvoje male djece i nisam mogla preuzeti još jednu odgovornost. Sada me svi gledaju kao sebičnu, a ja se pitam gdje je granica između pomoći i iskorištavanja.
Moje ime je Ivana i već pet godina živim pod istim krovom sa svekrvom, jer moj muž Dario ne želi ostaviti svoju majku samu. Iako volim svoju porodicu, osjećam kako polako nestajem, gušim se između tuđih očekivanja i vlastitih želja. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem i podrškom, ali i pitanje: gdje je granica između odanosti porodici i vlastite sreće?
