Moje ime je Ljubica i cijeli život sam provela u Sarajevu, a sada, u penziji, osjećam se izgubljeno i nevidljivo. Iako sam sanjala da će mi starost donijeti mir i radost s unucima, svakodnevno se borim s usamljenošću, financijskim brigama i osjećajem da više nisam potrebna. Ova priča je moj vapaj, ali i poziv svima da ne zaborave na svoje roditelje i bake, jer iza osmijeha često stoje neispričane tuge.