Moje ime je Ljiljana i već godinama živim sama u malom stanu u Novom Zagrebu. Oduvijek sam voljela životinje, a moji psi, Bobo i Lajka, postali su mi obitelj nakon što mi je muž preminuo. Sukob s mojom snahom Anelom oko toga kako trošim svoju mirovinu na pse, dok ona tvrdi da njezina djeca nemaju dovoljno voća, doveo je do duboke podjele u našoj obitelji.
Moja priča počinje u malom stanu u Sarajevu, gdje sam, nakon gubitka posla, pokušavao održati brak i dostojanstvo. Moja punica, gospođa Ljubica, nudila nam je pomoć, ali moja supruga Sanja nije željela prihvatiti njezinu ruku, bojeći se da ćemo izgubiti samostalnost. Između ljubavi, ponosa i svakodnevne borbe, našli smo se na rubu pucanja, a ja sam se pitao: što znači biti obitelj kad pomoć postane prijetnja umjesto spasa?
Moja kćerka Zuzana zamjera mi što joj ne mogu financijski pomoći kao njezini bogati svekar i svekrva. Kao udovica s malom mirovinom, osjećam se bespomoćno i povrijeđeno jer ljubav i podrška koju joj pružam nisu dovoljne. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem i pokušaj da pronađem most između nas, unatoč novcu koji nas razdvaja.
