Sjećam se tog popodneva kao da je jučer bilo. Kiša je neumoljivo tukla po prozoru dok sam ljuljala svog sina Davora, pokušavajući mu pjesmom sakriti knedlu koja mi se spuštala niz grlo jer me istovremeno obavijestio porukom: “Oprosti, ja ovo više ne mogu.” Ispod tog hladnog ekrana nestao je svijet kakav sam znala. Čekala sam da se vrati, da objasni, da barem pogleda sina u oči, ali njega nije bilo briga. Računi su stizali, a ja sam samo šutjela. No, tu dolazi baka Kata, s pregačom još od brašna, drhtavom rukom stisnute mi dlanove: ali i ona je imala svoje tajne, svoje snove i boli koje nije mogla podijeliti čak ni sa mnom. Zanima vas kako smo preživjele izdaju, novčane borbe i dan kad je Davor pitao: “Gdje je moj tata?” Prate sve do kraja komentara i otkrijte što se dogodilo… 👀👇