Zovem se Ivan, imam 88 godina i danas zatvaram vrata svoje željezarije nakon sedamdeset godina rada. Ova trgovina nije bila samo moj posao, već moj život, mjesto gdje su se isprepletale sudbine cijelog našeg malog grada. Dok mi ruke drhte nad ključevima, pitam se jesam li žrtvovao previše za posao koji mi je bio sve.
Na šetnji s unučicom Zosom, iznenada sam čula svoje ime izgovoreno glasom koji nisam čula četrdeset godina. Okrenula sam se i ugledala lice koje me vratilo u mladost, u vrijeme kad su ljubav i izdaja išli ruku pod ruku. Taj susret pokrenuo je lavinu sjećanja, neizgovorenih riječi i pitanja koja nikada nisu dobila odgovor.
Moje ime je Sanja i nikada nisam mislila da ću postati baka sa samo četrdeset godina. Kada sam prvi put ugledala svog unuka u bolnici, svijet mi se srušio – ne zbog njega, već zbog istine koju sam predugo skrivala. Ova priča je o tome kako nas prošlost sustigne kad se najmanje nadamo i kako ljubav može pobijediti i najdublju bol.
Od prvog dana kad sam ugledala svog sina Ivana, znala sam da je poseban. Njegov pogled, ozbiljan i dubok, podsjećao me na mog pokojnog oca, čovjeka kojeg sam najviše voljela i najviše izgubila. Kroz Ivanovo odrastanje, cijela obitelj se suočavala s neobičnim osjećajem da se djed vratio među nas, ali to je donijelo i mnogo neizrečenih napetosti i pitanja.
Moje ime je Vesna i cijeli moj svijet se preokrenuo kad mi je zet, bez imalo srama, predložio da prodam svoju kuću kako bi on i moja kćer mogli kupiti novu. Osjećala sam se izdano, kao da moj trud i život nisu vrijedni ničega. Ova priča je o obiteljskim sukobima, osjećaju pripadnosti i borbi za ono što je tvoje.
