Moje ime je Ivana i nakon razvoda, godinama sam sama odgajala sina Leona. Kad sam, bez najave, odlučila preseliti kod njega u Zagreb, naš odnos se našao na kušnji. Ova priča je o boli, ponosu i traženju novog početka kad misliš da si sve već proživio.
Moje ime je Vesna i cijeli moj svijet se okrenuo naglavačke otkad se moj sin oženio. Njegova supruga, Lejla, unijela je u našu obitelj nova pravila i navike koje su nas udaljile više nego što sam ikad mogla zamisliti. Između zdravih salata i zabranjenih burgera, izgubila sam osjećaj pripadnosti vlastitoj obitelji.
Sve je počelo s običnim jajima, ali završilo je s hladnim zidom između mene i moje snahe Mie. U ovoj priči proživljavam sukob generacija, osjećaj nepripadanja u vlastitom domu i borbu za poštovanje. Pitanje hrane postalo je pitanje ljubavi, granica i obiteljskih odnosa.
Dvaput godišnje šaljem novac svom najstarijem unuku, Adnanu, koji studira u Zagrebu. Njegove dvije mlađe sestre uvijek mi se jave, zahvaljuju, pričaju mi o svojim planovima, ali od njega – tišina. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje smo se to izgubili jedno drugome i što znači biti obitelj u današnje vrijeme.
Zovem se Jasmina i nekada sam s nestrpljenjem čekala pozive svoje kćeri Lejle. Danas svaki put kad zazvoni telefon i vidim njeno ime, osjećam stisak u grudima jer znam da iza njenog glasa stoji nova molba za novac. Moj muž Emir i ja borimo se između roditeljske ljubavi i boli što smo postali bankomat, pitajući se gdje smo to pogriješili.
Moje ime je Dario i nikada nisam mario za očevu mirovinu, sve dok me život nije natjerao da se suočim s istinom o našoj obitelji. Ova priča vodi vas kroz moj put od ravnodušnosti do suočavanja s vlastitom savješću, kroz obiteljske sukobe, neizgovorene riječi i teške odluke. Možda ćete se i vi zapitati – koliko zapravo znamo o onima koji su nas odgojili?
Moje ime je Ljiljana i nakon razvoda, vrt i pravljenje domaćih džemova postali su moj spas. No, kad sam otkrila da snaha Lejla moje džemove poklanja dalje, osjećala sam se izdano i neshvaćeno. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje sam pogriješila i što zapravo znači biti cijenjen u vlastitoj obitelji.
Zovem se Ljiljana, imam 67 godina i nakon smrti muža ostala sam sama u stanu na Trešnjevci. Kada sam zamolila sina i kćerku da živim s njima, odbili su me, svatko sa svojim opravdanjem. Svakodnevno se borim s osjećajem usamljenosti i pitanjem jesam li zaista postala nevidljiva vlastitoj obitelji.
Moj otac, čovjek od 57 godina, odlučio je napustiti našu obitelj nakon što mu je majka dala ultimatum. Kao odrasli sin s vlastitim djetetom, mislio sam da su moji roditelji prošli sve životne oluje zajedno. No, kad je tata otišao, sve što sam znao o obitelji i sebi počelo se raspadati.
Izgradili smo vikendicu za unuke, sanjajući o zajedničkim ljetima, ali sada ih kćerka ne želi dovoditi. Prošlog ljeta sve je bilo savršeno, a sada su dvorište i ljuljačke prazni. Pokušavam shvatiti gdje smo pogriješili i kako ponovno vratiti obiteljsku toplinu.
Moja djeca su uvijek bila nemirna kod bake, a ja sam se osjećala rastrgano između njihove dosade i majčine tvrdoglavosti. Kroz napete razgovore, suze i smijeh, pokušavala sam pronaći način da svi budemo sretni. Ovo je priča o obitelji, kompromisima i ljubavi koja nas, unatoč svemu, drži zajedno.
Oduvijek sam željela biti bliska svojoj obitelji, ali snaha me godinama držala na distanci. Sada, kad joj je teško, očekuje moju pomoć, iako me prije nije željela u svom životu. Pitam se može li se nakon svega popraviti ono što je godinama bilo slomljeno.
