Nisam stigla ni sjesti, a već su me pogledali s visine. Pogled, kao da im predstavljam smetnju, kao da sam još jedan broj u beskrajnom nizu ljudi koji samo traže malo razumijevanja. Tada je liječnica podigla obrve i s uzdahom rekla: “Svi vi mislite da vam moramo biti na raspolaganju 24 sata… Zašto ne odete svom obiteljskom liječniku?” Tada sam osjetila kako se moj glas gubi negdje duboko u meni, a osjećaj nemoći stezao mi je grlo. Gledala sam majku, pokušavajući joj kroz suze objasniti da neću odustati, da moram progovoriti… Tamo, među hladnim pločicama i tišinom ispunjenom frustracijom, nešto u meni se slomilo i ponovno rodilo. Kad ste zadnji put osjetili da vam vlastita zemlja ne dopušta ni dostojanstvo, ni sigurnost? Vidite što se dogodilo i kako sam reagirala — pogledajte komentare za nastavak moje ispovijesti 👇👇