Moj sin Emir, jedino dijete, otišao je u Njemačku i svakim danom osjećam kako se udaljava od mene. Borim se s osjećajem krivnje, ponosa i boli, preispitujući svaku odluku koju sam donijela kao majka. Ovo je moja priča o ljubavi, gubitku i traženju odgovora u tišini praznog stana.
Godinama sam radila u Njemačkoj, odvajala od usta da bih svojoj djeci kupila stanove u Sarajevu i Zagrebu. Sada, kad sam se vratila, osjećam se kao gost u njihovim životima, a vrata koja sam im otvorila sada su za mene zatvorena. Pitam se gdje sam pogriješila i ima li još nade za našu obitelj.
Dvadeset godina sam provela radeći u Americi kako bih svojoj kćeri osigurala bolji život. Sada, kad sam se vratila kući, osjećam se kao stranac u vlastitom domu i pitam se gdje je nestala zahvalnost moje obitelji. Sve što želim je mir i osjećaj pripadnosti, ali čini se da to više nije moguće.
Godinama sam radio u Njemačkoj, sanjajući o povratku i zajedničkom životu s porodicom na selu. Kad sam konačno izgradio kuću iz snova, sin i snaha su mi rekli da ne žele napustiti grad. Ostao sam sam, suočen s prazninom i pitanjem što zapravo znači biti kod kuće.