Na rođendan unukove supruge, poklonila sam joj džemper koji sam sama izabrala, ali njezina reakcija me duboko povrijedila. Kao umirovljenica, svaki trošak mi je važan, a obiteljske nesuglasice oko poklona otvorile su stare rane i pitanja o poštovanju i razumijevanju među generacijama. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje smo se izgubili jedni drugima.
Zovem se Marija i nakon smrti muža preselila sam kod sina u Zagreb, nadajući se miru u starosti. Umjesto toga, našla sam se u vrtlogu svakodnevnih svađa s nevjestom, osjećaja nevidljivosti i borbe za vlastito dostojanstvo. Ovo je priča o tome kako je teško pronaći svoje mjesto u tuđem domu, čak i kad je to dom vlastite obitelji.
Od prvog dana kad je naš sin Ivan doveo Lejlu u naš dom, osjećala sam da nešto nije u redu. Njena majka, gospođa Azra, uvijek je bila prisutna, kao nevidljiva sila koja upravlja svime. Sada, dok gledam svog unuka kako odrasta bez brata ili sestre, pitam se jesmo li svi mi žrtve tuđih strahova i kontrole.
Od trenutka kad sam čula Mirzinu rečenicu: ‘Mama bi mogla s nama’, znala sam da će ovo biti borba. Kupovina prvog stana trebala je biti ostvarenje sna, ali umjesto toga, našla sam se u vrtlogu obiteljskih očekivanja, dugova i neizgovorenih zamjerki. Moja borba za vlastiti mir pretvorila se u pitanje: gdje prestaje dužnost, a počinje pravo na vlastiti život?
