Sve je počelo jednim pozivom u gluho doba noći, kad mi je sestra kroz suze rekla da je mama imala moždani udar. Iako sam već godinama živio u Zagrebu sa svojom porodicom, a ona je ostala u malom mjestu kod Bihaća, znao sam da moram sve ostaviti i krenuti k njoj. Putovanje je bilo puno sumnji, straha i sjećanja na djetinjstvo, ali i pitanja koliko dugujemo roditeljima i gdje su granice naše odanosti.
Moje ime je Ivana i bila sam balerina. Sve se promijenilo jedne noći kada sam doživjela moždani udar i ostala prikovana za bolnički krevet. Kroz borbu s vlastitim tijelom, porodične nesuglasice i strah od budućnosti, otkrila sam snagu ljubavi, oprosta i povjerenja.
Ležim u bolničkoj sobi nakon moždanog udara, a sestra mi preko telefona hladno kaže da ne može doći po mene. Kroz bol i nemoć prisjećam se naših obiteljskih rana, starih svađa i trenutaka kad smo jedno drugo izdali. U tišini sobe pitam se ima li oprosta za nas koji smo se razišli kad je bilo najteže.