Zovem se Ivana Kovačević i cijeli život sam provela na obiteljskom imanju u blizini malog sela kod Slavonskog Broda. Kada nam je ponuđena ogromna svota za prodaju zemlje, naša obitelj je zapala u duboku krizu, razdiranu pohlepom, ljubomorom i starim ranama. Ovo je priča o tome kako sam morala birati između obitelji i novca, i što sam na kraju izgubila.
Moje ime je Ivana i nikada neću zaboraviti večer kad je na naša vrata stigao vijenac s tuđim imenom. Taj trenutak pokrenuo je lavinu sumnji, obiteljskih svađa i otkrio istine koje su mi zauvijek promijenile život. Ovo je priča o povjerenju, izdaji i pitanjima koja me još uvijek proganjaju.
Moje ime je Lana i imam devet godina. Ove godine sam naučila da ponekad ljudi ne vide dijete, već samo ono što im smeta – moju dugu, kovrčavu kosu. Ovo je priča o borbi moje mame i mene protiv nepravde koja me naučila koliko je važno biti svoj.
Ja sam Ivana, žena iz malog mjesta kraj Bjelovara, koja je godinama vjerovala da je sreća u tome da svi oko mene budu zadovoljni. U toj borbi za tuđu sreću, izgubila sam sebe, svoje snove i glas. Ovo je priča o boli, tišini i hrabrosti da se ponovno pronađem.
Pišem ovo jer više ne mogu šutjeti. Moja kći, nekad moje sunce, danas je hladna sjena osobe koju sam odgajala – a sve zbog čovjeka kojeg je izabrala za muža. Je li moguće da ljubav prema obitelji nestane preko noći, ili sam ja ta koja ne vidi gdje je pogriješila?
Moja priča počinje na zagrebačkom aerodromu, gdje moj suprug Ivan i njegova majka sjede u prvom razredu, dok ja s našom djecom sjedim stisnuta u zadnjem redu ekonomske klase. To putovanje nije samo obilježilo naš godišnji odmor, već je otvorilo stare rane i natjeralo me da preispitam svoje mjesto u vlastitoj obitelji. Kroz bol, poniženje i borbu za dostojanstvo, pronašla sam snagu da se zauzmem za sebe.
Jednog subotnjeg jutra, dok sam u pidžami pokušavala popiti kavu, svekrva i svekar su nenajavljeno ušli u naš stan. Taj trenutak pokrenuo je lavinu osjećaja nemoći, nevidljivosti i bijesa. Ova priča je moj pokušaj da pronađem svoj glas među očekivanjima, tradicijom i vlastitim strahovima.
Zovem se Ivana. Moja svakodnevica se raspala kad sam morala birati između vlastite sreće i otplate dugova svoje svekrve. Ovo je moja priča o žrtvi, boli i pitanju gdje prestaje dužnost prema obitelji, a počinje borba za sebe.
Moja snaha, Lejla, zamolila me da nikome ne govorim da joj pomažem novcem. Osjetila sam težinu tajne i sram koji nije moj, ali me pritiska svakim danom. Ova priča je o ljubavi, obitelji i granicama koje povlačimo između ponosa i potrebe.
Jedne kišne večeri, svekrva mi je promijenila život jednom rečenicom. Snašla me situacija u kojoj sam morala birati između vlastite sreće i očekivanja obitelji. Ovo je priča o tome kako sam naučila reći ‘ne’, čak i kad me to moglo koštati svega.
Jednog kišnog popodneva, kad sam bila na rubu snaga, zamolila sam svekrvu da pričuva moju djecu. Njezina hladna odbijenica slomila mi je srce i natjerala me da preispitam sve što sam mislila o obitelji. Ova priča je moj pokušaj da razumijem gdje prestaje dužnost, a počinje sebičnost.
Te noći, dok je moja kćerka Lejla neutješno plakala, a supruga Amra me gledala očima punim umora i tuge, donio sam odluku koja je promijenila sve. Poslao sam ih kod njene majke u Sarajevo, misleći da bježim od problema, a zapravo sam ih tek tada počeo razumijevati. Ovo je priča o boli, samoći i šutnji koja vrišti, ali i o tome kako se iz ruševina može izgraditi nešto novo.
