Godinama sam radio u Njemačkoj, sanjajući dan kada ću se vratiti kući u Bosnu i zagrliti svoju djecu. Sve što sam zaradio ulagao sam u njihovu budućnost, kupovao stanove i pomagao koliko sam mogao. Kad sam se napokon vratio, umjesto topline i zahvalnosti dočekali su me hladni pogledi i zaključana vrata.
Pišem ovo jer više ne mogu šutjeti. Moja kći, nekad moje sunce, danas je hladna sjena osobe koju sam odgajala – a sve zbog čovjeka kojeg je izabrala za muža. Je li moguće da ljubav prema obitelji nestane preko noći, ili sam ja ta koja ne vidi gdje je pogriješila?
Pišem ovu priču kao majka koja je izgubila kontakt s vlastitom kćerkom. Otkako se udala za Darija, osjećam da više nije ona ista djevojka koju sam odgojila. Svakim danom se pitam: gdje sam pogriješila i je li moguće da ljubav prema jednom čovjeku može toliko promijeniti osobu?
Moja kćerka Klaudija nije mi se javila već godinu dana. Svaki dan živim u tišini njezine odsutnosti, pitajući se gdje sam pogriješila i što bih još mogla učiniti. Ovo je priča o boli, nadi i majčinskoj ljubavi koja ne prestaje, čak ni kad ostaneš sam.
Moje ime je Ela i već dvije godine nisam čula glas svoje kćerke. Svaki dan se pitam gdje sam pogriješila i zašto je tišina između nas postala nepremostiva. Ova priča je moj pokušaj da pronađem odgovore i možda, barem malo, olakšam srce.
Moje ime je Ljiljana i već dvije godine nisam vidjela svoju unučicu. Moja kćerka Ana misli da sam nestabilna i odbija svaki moj pokušaj da joj se približim. Svakog dana se pitam gdje sam pogriješila i kako da vratim povjerenje svoje obitelji.
