Ovo je priča o meni, Ivanu iz Osijeka, samohranom ocu koji je nakon iznenadnog gubitka doma i supruge morao pronaći snagu za svoju djecu. Suočio sam se s predrasudama, siromaštvom i vlastitim strahovima, ali i doživio neočekivanu podršku zajednice. Kroz suze i borbu, naučio sam što znači biti otac i čovjek.
Moje ime je Lana i imala sam jedanaest godina kad su mi roditelji slomili srce na način koji nikad neću zaboraviti. Sve sam nade položila u svoju prvu malu maturalnu večer, ali umjesto podrške, dočekale su me šale i podsmijesi onih koje sam najviše voljela. Ta noć me naučila koliko riječi bole i koliko je važno pronaći snagu u sebi kad te tvoji najbliži iznevjere.
Moje ime je Ivana i ovo je priča o najtežem razdoblju mog života, kad sam izgubila posao, a obitelj mi se raspadala. Kroz očaj, molitvu i podršku prijatelja, pronašla sam snagu u vjeri i naučila koliko je važno ne odustati. Ova priča je moj iskreni pogled na borbu, sumnju i nadu koja se rađa kad misliš da je sve izgubljeno.
Zovem se Ivana. Moj muž Dario je, ne shvaćajući, povrijedio moje roditelje uspoređujući njihovu pomoć s velikodušnošću svojih imućnih roditelja. Jedan razgovor pokrenuo je lavinu nesporazuma i zauvijek promijenio naše obiteljske odnose.
Na obiteljskom ručku sam izgubila svijest od iscrpljenosti, jer moj muž Dario nije preuzeo ni djelić brige oko našeg novorođenčeta. Osjećala sam se potpuno sama, iznevjerena i ponižena pred cijelom obitelji. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem, ali i pitanje – ima li još nade za nas?
Sve je počelo jedne olujne noći kad sam prvi put pokucala na vrata novih susjeda, noseći tanjur još toplih kiflica. Nisam ni slutila da će mi upravo ti ljudi, Lejla i Dario, postati najbliža podrška u najtežim trenucima mog života. Kroz godine zajedničkih ručkova, svađa zbog buke i suza zbog gubitaka, shvatila sam da prava obitelj ne mora uvijek biti krvna.
