Jutro je bilo hladno čak i za ožujak. S prozora našeg starog stana u centru Sarajeva gledala sam kako mokre kapi ostavljaju tragove na oronulom asfaltu. Čistila sam podrumski prostor, misleći da će mi kosa puna prašine i smrzli prsti biti najgore što me tamo čeka. Ali ono što sam pronašla, skriveno među kutijama starih školskih knjiga, nije bila hrpa nepotrebnih stvari. Dvaput sam protrljala oči, misleći da umišljam. Bio je to dnevnik – potrošene, požutjele stranice odvezane gumicom koju je moj muž, Boris, čuvao tko zna koliko dugo. Znala sam oduvijek da podrum skriva mnoge tajne naše obitelji, ali nisam mogla ni slutiti kakvu će težinu nositi riječi koje ću pročitati.

Kada sam krenula čitati, svaki redak mi je postajao sve teži na duši. Neki glas u meni govorio je da možda ne bih trebala kopati tuđe tajne, ali drugi, onaj znatiželjan i ranjiv glas, tjerao me dalje. Što sam otkrivala dublje istine o mužu kojem sam vjerovala, sve sam više sumnjala u ono što smo zajedno gradili.

Ova subota zauvijek mi je promijenila život, a nakon pročitanih riječi još uvijek se pitam – može li doista ljubav preživjeti tajne zakopane duboko u prašini?

Sve detalje što sam pronašla i osjećaje koje sam proživjela možete otkriti niže u komentarima 447″,